Konji se ne ponašaju uvek baš onako kako čovek od njih očekuje. Poput čoveka ili
drugih vrsta životinja, pored vrlina oni ispoljavaju i mane ili, bolje rečeno, rđave
navike (udaranje, ujedanje, bežanje od čoveka, opiranje zasedlavanju, zauzdavanju
i pojahivanju, tkanje, gutanje vazduha) koje mogu biti biti jako nezgodne, kako po
ljude koji sa njima rade, tako i po njihovo zdravlje. Gotovo sve loše navike i mane
nastaju kao posledica neadekvatnog držanja, ishrane i eksploatacije, zbog čega se
tretiraju kao etopatije.
Strah i neuroze konja
Jedan od osnovnih korena poremećenog ponašanja konja jeste u hroničnom,
neizbežnom sukobu sa okolinom. Poremećeno ponašanje se možda najbolje
definiše kao nesposobnost jedinke da se adaptira na promene u svom okruženju,
zadovolji sopstvene potrebe, radi u okviru svojih mogućnosti i živi u miru sa
sobom i drugima. Činjenica da životinja ni na koji način ne može sama da izađe iz
stanja stalnog konflikta, uzroka poremećaja u ponašanju, ne iznenađuje upućene u
psihologiju konja, koji znaju da grla iz slobodnih, lutajućih krda na problem
reaguju tako što ga momentalno rešavaju – ili se udaljavaju. Životinje koje žive sa
čovekom nemaju kuda da odu, pa suočene sa nerešivim problemima i strahovima
na kraju "pucaju". One su, u stvari, najčešće razapete između dve vrste straha:
onog koji u njima izaziva želju da pobegnu i straha od bola koji će uslediti kada
posle bekstva budu uhvaćeni. Sličan konflikt se, na primer, može javiti kada konj u
rukama neiskusnog jahača dobije komandu koja ga zbunjuje jer je ne razume – on
se plaši da će uraditi pogrešnu stvar i zato biti kažnjen, ali se boji i da ne uradi ništa
jer zna da i za to sledi kazna. Brojna ispitivanja ponašanja životinja potvrđuju da
konfuzija izazvana suprotnim istovremenim nadražajima i stanjem hronične
nesigurnosti vrlo brzo dovodi do nervnog sloma. Ono što celu situaciju čini još
težom jeste činjenica da veliki broj konja ne pokazuje jasno da se plaši već se
umesto toga povlače u sebe, zatvaraju, postaju napeti i nervozni, a za sve to vreme
vlasnik nema pojma da se sa njima nešto dešava. Dok im se stanje duha pogoršava,
konji su obično mirniji i poslušniji nego inače i samo se po stegnutim usnama,
ukočenom vratu, spljoštenom repu zavučenom između nogu i krutim pokretima
može primetiti da su u velikoj krizi.
Činjenica da konji uglavnom ne ispoljavaju lako prepoznatljive simptome straha,
već postaju napeti, čudni i povučeni u sebe, objašnjava zašto jahači i treneri
dopuštaju da se stanje pogorša: nedovoljno iskusni konjari ne primećuju simptome
karakteristične za uplašene životinje. Takav konj ponekad deluje kao “tih, dobar i
poslušan”, naročito ako je obučavan uz primenu sile, pošto je prvo što se od njega
tražilo bila apsolutna poslušnost pa u početku nije pokazivao da negde postoji
problem.
Drugi čest uzrok nervnog sloma je trauma ili šok, izazvan nekom povredom,
padom, nesrećom, ili bilo kojom drugom situacijom u kojoj se konj osetio ozbiljno
ugroženim. Strah koji je tom prilikom doživeo kasnije povezuje ne samo sa sličnim
okolnostima, već i sa drugim, sasvim različitim, zbog čega se sve njegove reakcije
i ponašanje drastično menjaju - strah od nove traume postaje jedino što ga vodi i
određuje. Budući da je mentalni ožiljak nemoguće ukloniti, preostaje samo pokušaj
da se na negativnom iskustvu obavi nadgradnja koja će ga ublažiti ne bi li se
životinja vratila u stanje u kojem je bila pre nesreće. U tome može pomoći
promena sredine, iako je lako moguće da se pri povratku grla u staro okruženje
neuroza ponovo javi.
Uzroke neuroze životinja najbolje je opisao Pavlov, koji se zainteresovao za nervni
slom pasa u Petrogradu 1924. godine, kada su za vreme velike poplave njegove
ekperimentalne životinje, smeštene u kavezima u podrumu, nekoliko sati provele u
vodi sa samo par santimetara vazdušnog prostora pri vrhu. Posle ovog
zastrašujućeg iskustva, neke od njih su počele da se ponašaju veoma čudno – na
samo što su se (što je razumljivo) panično plašile vode, već su strah ispoljavale i
pod dotad normalnim okolnostima. Dalji ogledi na psima i mačkama su pokazali
da karakter jedinke bitno utiče na pojavu nervnog sloma – kolerične i melanholične
životinje mnogo teže uspevaju da prebrode krizu i razreše probleme nego
sangvinične i flegmatične. Tako se došlo do zaključka da osim konflikta, konfuzija,
trauma i čestog kažnjavanja, na pojavu neuroza i nervnog sloma može uticati i
pripadnost nekom karakternom tipu.
drugih vrsta životinja, pored vrlina oni ispoljavaju i mane ili, bolje rečeno, rđave
navike (udaranje, ujedanje, bežanje od čoveka, opiranje zasedlavanju, zauzdavanju
i pojahivanju, tkanje, gutanje vazduha) koje mogu biti biti jako nezgodne, kako po
ljude koji sa njima rade, tako i po njihovo zdravlje. Gotovo sve loše navike i mane
nastaju kao posledica neadekvatnog držanja, ishrane i eksploatacije, zbog čega se
tretiraju kao etopatije.
Strah i neuroze konja
Jedan od osnovnih korena poremećenog ponašanja konja jeste u hroničnom,
neizbežnom sukobu sa okolinom. Poremećeno ponašanje se možda najbolje
definiše kao nesposobnost jedinke da se adaptira na promene u svom okruženju,
zadovolji sopstvene potrebe, radi u okviru svojih mogućnosti i živi u miru sa
sobom i drugima. Činjenica da životinja ni na koji način ne može sama da izađe iz
stanja stalnog konflikta, uzroka poremećaja u ponašanju, ne iznenađuje upućene u
psihologiju konja, koji znaju da grla iz slobodnih, lutajućih krda na problem
reaguju tako što ga momentalno rešavaju – ili se udaljavaju. Životinje koje žive sa
čovekom nemaju kuda da odu, pa suočene sa nerešivim problemima i strahovima
na kraju "pucaju". One su, u stvari, najčešće razapete između dve vrste straha:
onog koji u njima izaziva želju da pobegnu i straha od bola koji će uslediti kada
posle bekstva budu uhvaćeni. Sličan konflikt se, na primer, može javiti kada konj u
rukama neiskusnog jahača dobije komandu koja ga zbunjuje jer je ne razume – on
se plaši da će uraditi pogrešnu stvar i zato biti kažnjen, ali se boji i da ne uradi ništa
jer zna da i za to sledi kazna. Brojna ispitivanja ponašanja životinja potvrđuju da
konfuzija izazvana suprotnim istovremenim nadražajima i stanjem hronične
nesigurnosti vrlo brzo dovodi do nervnog sloma. Ono što celu situaciju čini još
težom jeste činjenica da veliki broj konja ne pokazuje jasno da se plaši već se
umesto toga povlače u sebe, zatvaraju, postaju napeti i nervozni, a za sve to vreme
vlasnik nema pojma da se sa njima nešto dešava. Dok im se stanje duha pogoršava,
konji su obično mirniji i poslušniji nego inače i samo se po stegnutim usnama,
ukočenom vratu, spljoštenom repu zavučenom između nogu i krutim pokretima
može primetiti da su u velikoj krizi.
Činjenica da konji uglavnom ne ispoljavaju lako prepoznatljive simptome straha,
već postaju napeti, čudni i povučeni u sebe, objašnjava zašto jahači i treneri
dopuštaju da se stanje pogorša: nedovoljno iskusni konjari ne primećuju simptome
karakteristične za uplašene životinje. Takav konj ponekad deluje kao “tih, dobar i
poslušan”, naročito ako je obučavan uz primenu sile, pošto je prvo što se od njega
tražilo bila apsolutna poslušnost pa u početku nije pokazivao da negde postoji
problem.
Drugi čest uzrok nervnog sloma je trauma ili šok, izazvan nekom povredom,
padom, nesrećom, ili bilo kojom drugom situacijom u kojoj se konj osetio ozbiljno
ugroženim. Strah koji je tom prilikom doživeo kasnije povezuje ne samo sa sličnim
okolnostima, već i sa drugim, sasvim različitim, zbog čega se sve njegove reakcije
i ponašanje drastično menjaju - strah od nove traume postaje jedino što ga vodi i
određuje. Budući da je mentalni ožiljak nemoguće ukloniti, preostaje samo pokušaj
da se na negativnom iskustvu obavi nadgradnja koja će ga ublažiti ne bi li se
životinja vratila u stanje u kojem je bila pre nesreće. U tome može pomoći
promena sredine, iako je lako moguće da se pri povratku grla u staro okruženje
neuroza ponovo javi.
Uzroke neuroze životinja najbolje je opisao Pavlov, koji se zainteresovao za nervni
slom pasa u Petrogradu 1924. godine, kada su za vreme velike poplave njegove
ekperimentalne životinje, smeštene u kavezima u podrumu, nekoliko sati provele u
vodi sa samo par santimetara vazdušnog prostora pri vrhu. Posle ovog
zastrašujućeg iskustva, neke od njih su počele da se ponašaju veoma čudno – na
samo što su se (što je razumljivo) panično plašile vode, već su strah ispoljavale i
pod dotad normalnim okolnostima. Dalji ogledi na psima i mačkama su pokazali
da karakter jedinke bitno utiče na pojavu nervnog sloma – kolerične i melanholične
životinje mnogo teže uspevaju da prebrode krizu i razreše probleme nego
sangvinične i flegmatične. Tako se došlo do zaključka da osim konflikta, konfuzija,
trauma i čestog kažnjavanja, na pojavu neuroza i nervnog sloma može uticati i
pripadnost nekom karakternom tipu.