Preduslov za pravilno hranjenje konja je dobro poznavanje anatomskih
specifičnosti organa za varenje ove vrste životinja. Konji imaju relativno mali
želudac čiji kapacitet ne prelazi 7 - 8 odsto ukupne zapremine gastrointestinalnog
trakta, što je u poređenju sa 60 do 70 odsto kod pasa i mačaka više nego malo.
Zbog toga konj nije u stanju da odjednom unese veću količinu hrane. Za divlje
konje mali želudac je bio prednost jer su tako lakše mogli da pobegnu od predatora
koji su ih ugrožavali. Kako su gotovo kontinuirano bili na paši gde je hrane bilo u
izobilju i maltene neprekidno jeli, nisu ni imali potrebu za većim želucem koji kod
drugih vrsta životinja uglavnom ima ulogu u skladištenju hrane. Veći deo navika
divljih konja vezanih za ishranu je, dakle, utemeljen u građi organa za varenje, što
se nije promenilo sa pripitomljavanjem, zbog čega ni ishrana domaćih konja ne
može mnogo odstupati od ishrane njihovih predaka.
Posmatranjem konja slobodno držanih na pašnjaku može se zapaziti da oni 50 do
70 odsto vremena dnevno provode pasući. Nezavisno od vrste hrane (seno, zrnevlje
ili kompletna smeša briketa), u zatvorenim stajama konji preko dana jedu jednom
na sat, a noću na svaka dva do tri sata. Pri tome, iako je hrana uvek dostupna,
količina vremena provedena u jedenju opada sa 50 do 70 odsto kada su na
pašnjaku, na 30 do 70 odsto kada jedu samo seno, 35 do 40 odsto ukoliko jedu
kompletnu briketiranu smešu i na 13 do 19 odsto ukoliko dobijaju samo mešavinu
zrnevlja. Smanjena količina vremena provedenog u jedenju znači da se veća
količina hrane konzumira odjednom. Ta količina je još veća ukoliko hrana nije
uvek dostupna, što je uobičajeno za sve konje koji ne žive na pašnjaku.
Što je veća količina hrane pojedene odjednom, veće je istezanje želuca, veći
gastrointestinalni motilitet i brži metabolizam: ritam srčanog rada, cirkulacija,
zatim lučenje hormona nadbubrežne žlezde – aldosterona i kortizola. Brzo
hranjenje rezultira velikim povećanjem motiliteta debelog creva i očiglednim
smanjenjem gastrointestinalnog protoka krvi. Tako, na primer, kod konja koji su
hranjeni jednom dnevno utvrđeno je značajno opadanje volumena plazme,
najverovatnije zbog povećanog izlaska tečnosti u digestivni trakt usled obilnog
lučenja pljuvačke, želudačnog i crevnog soka. Takve promene nisu registrovane
kod konja koji su hranjeni istom količinom hrane više puta dnevno.
Konj je biljojed i gotovo sve svoje potrebe može da podmiri uobičajenom biljnom
hranom: zelenom travom, senom ili zrnevljem, uglavnom žitarica. Kombinacijom
kabastih i koncentrovanih biljnih hraniva, dakle, konj može da obezbedi sve
neophodne hranljive materije: ugljene hidrate, masti, proteine, mineralne materije i
vitamine.
Za život u prirodi, koji ne zahteva preterano trošenje energije, sve potrebe
organizma mogu se podmiriti samo zelenom travom ili senom. Veća fizička
naprezanja, međutim, zahtevaju dodatnu količinu energije, koja se, opet, može
dopuniti dodavanjem koncentrovanih hraniva – mahom zrnevlja žitarica.
Obezbeđenje energetskih potreba predstavlja poseban problem kod sportskih
konja. Za ekstremno velike napore, naime, potrebne su izuzetno velike količine
koncentrovanih visokoenergetskih hraniva – njihovo varenje i iskorišćavanje je
mnogo brže (80 odsto se apsorbuje u tankom crevu), što omogućava ređe
hranjenje, jer se manjom količinom dobija veći efekat. To, međutim, ne znači da se
koncentrovanom hranom mogu isključiti kabasta celulozna hraniva.
Potrebe u proteinima, koje nisu zanemarljive, posebno za jedinke koje rastu,
ždrebne i dojne kobile, kao i sportske konje, uglavnom se mogu pokriti
kombinacijom uobičajenih kabastih i koncentrovanih hraniva, dok se povećane
potrebe u nekim finijim sastojcima (vitaminima i mineralima) mogu podmiriti
posebnim komercijalnim dodacima i dopunskim hranivima.
Potrebe u kabastim hranivima
Ma koliko nekima zvučalo nelogično, svim konjima, u svim situacijama, za
održavanje života neophodni su voda i kabasta hraniva, dok su zrnevlje žitarica i
različiti suplementi, na primer so, potrebni samo pod određenim okolnostima ili
predstavljaju stvar izbora – mogu biti korisni ali može se i bez njih. Konjima bi,
dakle, trebalo obezbediti vodu i kabasta hraniva u količinama koje mogu
konzumirati koliko god žele. Izuzetak su pregojena grla, kojima treba ograničiti
davanje kabastih hraniva i ukinuti koncentrovanu hranu (zrnevlje).
Kabasta hraniva su konjima potrebna kao izvor celuloze. Celuloza je neophodna za
održavanje normalne aktivnosti, a time i ravnoteže mikroorganizama u debelom
crevu – cekumu i velikom kolonu, koji varenjem celuloze oslobađaju dodatnu
količinu iskoristljive energije ali i druge sastojke bitne za podmirivanje potreba
konja. Ovaj nesvarljivi sastojak kabaste hrane (koga nema mnogo u drugim
hranivima) je, nadalje, potreban za održavanje normalne pH vrednosti u crevima i
adekvatne pokretljivosti creva, pri čemu pomaže u sprečavanju prebrzog unošenja
lako svarljivih ugljenih hidrata, kojih ima mnogo u zrnevlju žitarica. Prebrzo
unošenje preterane količine lako svarljivih ugljenih hidrata koje prevazilaze
kapacitete za varenje i apsorpciju u prednjim partijama tankog creva, izazvaće
dijareju, koliku i akutni laminitis (kopitnu kočinu).
Često se postavlja pitanje koje su to minimalne količine kabastih – celuloznih
hraniva neophodnih za održavanje života, s obzirom na mišljenje mnogih trenera i
vlasnika sportskih konja da kabasta hraniva samo opterećuju digestivni trakt
(prepuna debela creva su dodatni teret koji konji moraju da nose), a ne obezbeđuju
dovoljno energije. Iako su opisani slučajevi da su konji održavani u potpuno
dobrom zdravlju davanjem samo pola kilograma kabastih hraniva na 100
kilograma telesne mase, dok je ostatak njihovih potreba za energijom obezbeđivan
zrnevljem žitarica, ovako mali udeo kabastih hraniva u obroku (15 do 35 odsto
kabaste hrane i 65 do 85 odsto zrnevlja) po mišljenju mnogih stručnjaka izlaže
konja riziku od problema izazvanih nedovoljnim unošenjem celuloze. Eventualno
smanjenje apetita iz bilo kog razloga, na primer, ako se grlo ne oseća dobro, ili
zbog promene vremena ili okruženja, svešće se prvenstveno na redukciju kabastog,
a ne zrnastog – ukusnijeg dela obroka, što je sasvim dovoljno da se izazove
dijareja, kolika ili akutni laminitis. Namerno dodavanje zrnastih hraniva pri tom,
može dovesti i do pojave praznične bolesti, naročito u uslovima neregularnog
treninga i opterećenja, a u najboljem slučaju do gojaznosti. Zbog toga se
preporučuje da kabasta hraniva čine bar polovinu ukupne mase suve materije hrane
u obroku, ili, najmanje kilogram kabastih hraniva na 100 kilograma telesne mase.
Svako smanjenje količine kabastih hraniva u obroku bi, shodno tome, trebalo
propratiti i proporcionalnim smanjenjem udela koncentrovanih hraniva.
Davanje neodgovarajuće količine kabastih hraniva konju koji nije na pašnjaku
povećava rizik ne samo od dijareje, kolika i kopitne kočine, već i od loših navika -
žvakanja drveta, koprofagije, i posebno kod mladih konja, žvakanja repa i grive.
Do pojačanog griženja i žvakanje drveta uporedo sa smanjenim unošenjem
kabastih hraniva dolazi iz dva razloga: (1) zbog skraćenog vremena hranjenja i/ili
dosade, kao i (2) povišene aktivnosti bakterija sa posledično većom produkcijom
slobodnih masnih kiselina i povećanom kiselošću slepog creva.
Žvakanje drveta je škodljivo i štetno iz najmanje tri razloga: (1) tako se uništavaju
drvene ograde ili drveni elementi u boksevima, (2) iverje od drveta preti da se
zabode u sluznicu usne duplje, i (3) lako dolazi do opstrukcije (začepljenja) creva,
koja može biti fatalna za konja. Žvakanje grive i repa ne predstavlja samo
kozmetički problem – i ono može da izazove opstrukciju creva stvaranjem dlačnih
lopti (bezoara).
Naravno, postoje i drugi razlozi za pojavu perverznog apetita (žvakanje drveta,
griženje dlake i repa): to su, na primer, deficit mineralnih materija u obroku,
nedostatak proteina i, relativno često, dosada ili igra i imitiranje drugih konja. Ipak,
prva mera u korekciji ovakvih navika treba da bude korekcija kabastog dela
obroka.
Potrebe u koncentrovanim hranivima
Kao što je već rečeno, koncentrovana ugljenohidratna hraniva nisu neophodna
svim konjima, bar ne sve vreme. Ipak, zrnasta hraniva, posebno zob, deo su
uobičajene svakodnevne ishrane konja. Zrnevlje, pre svega žitarica, kao i različite
mešavine zrnevlja, daju se konjima kada je neophodno obezbediti potrebne
hranljive sastojke kojih nema u dovoljnoj količini u kabastim hranivima. Osim u
slučajevima povećanih potreba za energijom kod konja u intenzivnom treningu,
slične potrebe postoje u toku rasta i u laktaciji, kao i u slučajevima nedostupnosti
kvalitetnih kabastih hraniva.
Iako se teorijski konji mogu postepeno adaptirati na ishranu koja se sastoji
isključivo od zrnevlja žitarica, što je veći udeo zrnevlja u ishrani veći je i rizik od
dijareje, kolike, kopitne kočine, praznične bolesti i drugih sličnih miopatija
neposredno izazvanih naprezanjem, hiperaktivnosti i gojaznosti. Povećana količina
lako svarljivih ugljenohidratnih hraniva koja prevazilazi kapacitet za varenje i
apsorpciju u tankim crevima u većoj količini dospeva do debelog creva gde postaje
plen bakterija: povećano razmnožavanje (prerastanje) bakterija koje razlažu lako
svarljive ugljene hidrate i njihova povećana aktivnost za posledicu ima oslobađanje
velikih količina organskih kiselina, koje dovode do pada pH u debelim crevima,
povećane destrukcije bakterija osetljivih na povećanu kiselost crevnog sadržaja i
izlaska njihovih toksina, čime se, osim opasnosti od toksemije, drastično narušava
ravnoteža između pojedinih vrsta bakterija, uz dodatni rizik od prerastanja
patogenih (štetnih) vrsta bakterija koje dovode do proliva i/ili nakupljanja gasova u
crevima, po pravilu sa količnim bolovima. Zbog toga se preporučuje da količina
zrnevlja ili mešavine koncentrovane hrane u obroku ne bude veća od polovine
ukupne količine hrane u obroku, osim za konje mlađe od godinu dana, ili one koji
se intenzivno koriste za aktivnosti sprinterskog tipa, koji mogu dobijati čak i 70
odsto mešavine zrnevlja. U svim drugim slučajevima, dakle, maksimalna količina
suve materije zrnevlja, bez većih rizika od pomenutih komplikacija, ne bi trebalo
da pređe 50 odsto od ukupne količine suve materije u obroku, a to praktično znači
da se konjima bezbedno može dati 0,7 kilograma zrnevlja na 100 kilograma telesne
mase dnevno.
Tehnika hranjenja konja
Budući da među životinjama postoje velike individualne razlike, nema striktnog
pravila o količini potrebne hrane koje važi za sve jedinke. Otprilike, prosečan konj
visok oko 150 santimetara jede oko 12 kilograma hrane za 24 časa. Obično se
kombinuje sedam kilograma sena i pet kilograma koncentrata - ukoliko konj jede
više sena, dobija manje zrnevlja i obrnuto. Ako obavlja težak rad, treba mu više
koncentrovanih hraniva. Grlima koja ne rade valja ukinuti koncentrovanu hranu.
Tabela 1. Prosečna količina hrane koju konji dnevno konzumiraju
(u procentima od telesne mase).
KATEGORIJA
KONJA
KABASTA
HRANA
KONCENTRAT UKUPNO
Odrasli konji
Uzdržne potrebe 1,5-2 0-0,5 1,5-2,0
Visokoždrebne kobile 1,0-1,5 0,5-1,0 1,5-2,0
Kobile u laktaciji 1,0-2,0 1,0-2,0 2,0-3,0
Radni konji
Laki rad 1,0-2,0 0,5-1,0 1,5-2,5
Srednje težak rad 1,0-2,0 0,7-1,5 1,7-2,5
Težak rad 0,7-1,5 1,0-2,0 2,0-2,5
Podmladak
Ždrebad do 3 mes. 0 1,0-2,0 1,0-2,0
Ždrebad (6 mes.) 0,5-1,0 1,5-3,0 2,0-3,0
Godišnjaci 1,0-1,5 1,0-2,0 2,0-2,5
Dvogoci 1,0-1,5 1,0-1,5 2,0-2,5
Konji se veoma često hrane tri puta dnevno, pri čemu se svaki obrok sastoji od
kabastog dela koji prvo dobijaju i koncentrovanog dela koji dobijaju nakon
određene pauze, pri čemu se između ova dva dela obroka mogu napojiti. U
pojedinim situacijama, posebno u štalskim uslovima držanja, praktikuje se i
četvorokratno hranjenje, koje za radne konje svakako nije praktično, posebno ako
se zna da se bar sat vremena nakon obroka konji ne smeju podvrgnuti većem
opterećenju. Kod štalskog držanja neki daju četiri kabasta i dva koncentrovana
obroka, a neki četiri kabasta i četiri koncentrovana obroka, naročito kod mlađih
kategorija, uz dva ili tri koncentrovana obroka kod konja koji borave napolju.
Bez obzira na sistem hranjenja, važno je paziti da se između obroka ne prave
velike pauze, po mogućstvu ne veće od šest časova, da se glavni deo kabastog dela
obroka da uveče, kako bi se grla zabavljala tokom noći i da se posle hranjenja
sačeka bar jedan sat pre nego što se počne s radom. U praksi to često izgleda
ovako: konji rano ujutru dobijaju kabasti deo obroka, ako nema automatskih
pojilica posle kabastog dela obroka se napoje, zatim dobijaju koncentrovani deo
obroka uz koji im se ostavlja dodatna količina kabaste hrane koju mogu da jedu
polako u toku dana. Posle podne se ponavlja isti postupak - prvo dobijaju manji
kabasti deo obroka, napoje se, zatim dobijaju koncentrovani obrok i potom veći
deo kabastog koji mogu lagano da jedu u toku noći. Na taj način im se omogućava
da hranu uzimaju polako i gotovo kontinuirano, po režimu koji približno odgovara
prirodnom načinu hranjenja konja u prirodi.
Potrebe u vodi i napajanje konja
Napajanje je posebno značajan problem. Najbolje je da u boksevima postoje
automatske pojilice, da bi životinje mogle da piju kad god požele. Ukoliko nema
pojilica konje treba napajati svežom čistom vodom bar tri puta dnevno, ili
najmanje onoliko puta koliko imaju obroka. Napred je već rečeno da se često
praktikuje da se konji poje između kabastog i koncentrovanog dela obroka.
Pojedini konjari smatraju da se napajanjem neposredno nakon konzumiranja
koncentrovanog dela obroka mogu izazvati ozbiljne digestivne smetnje sa količnim
bolovima (bubrenje zrnevlja sa posledičnim proširenjem želuca i otežanim
pražnjenjem ili ubrzana pasaža koncentrovanog dela obroka kroz tanko crevo
zajedno sa vodom), mada to nije potvrđeno.
Potrebe u vodi zavise od uzrasta životinje, vrste hrane, spoljašnje temperature,
vrste rada itd. Generalno se smatra da bi na jedan kilogram suve hrane trebalo uneti
dva i po do tri litra vode, u svakom slučaju, ne manje od 50 do 60 ml/kg telesne
mase koliko iznose uzdržne potrebe zdravih konja. Mlade životinje zahtevaju nešto
više vode od starijih. Ishrana suvom hranom, razume se, traži više vode, za razliku
od konja na paši koji sa sočnom zelenom hranom unose i znatne količine vode.
Tokom velikih fizičkih opterećenja, posebno u letnjim mesecima kada su
spoljašnje temperature visoke, zbog intenzivnog znojenja i većih gubitaka tečnosti
potrebe u vodi se drastično povećavaju. Zbog toga bi napajanje iz automatskih
hranilica bilo bolje rešenje od napajanja iz kofa (neki praktikuju da kantu punu
vode ostave konju i između obroka).
Automatskim pojilicama se, naravno, ne mogu rešiti svi problemi. Povećani gubici
tečnosti putem znojenja nisu tako jednostavni jer se osim vode na taj način gube i
drugi sastojci, u prvom redu elektroliti koji se ne mogu nadomestiti običnom
vodom za piće. U takvim situacijama se moraju dodavati elektroliti (natrijum,
kalijum, kalcijum, magnezijum, hloridi), bilo u obliku rehidrantnih soli koje se
mogu sipati u vodu za piće, staviti u hranu ili dati direktno u usta, bilo intravenski,
u slučaju težih dehidracija.
Ishrani i napajanju konja se, dakle, mora pokloniti dužna pažnja. Uz neophodnost
obezbeđenja svih potrebnih hranljivih materija i vode i poštovanje odnosa između
kabastog i koncentrovanog dela obroka, nije loše zapamtiti sledeće: (1) konje treba
hraniti svakog dana približno u isto vreme (ako je to moguće), obrocima iste
veličine, u skladu sa ustaljenim ritmom hranjenja i tako stvorenim navikama konja;
(2) dnevne potrebe je poželjno podeliti u više obroka (što više to bolje), nikako
manje od dva puta dnevno; (3) konje koji imaju veće potrebe za hranom (radni
konji, kobile u laktaciji i mladi konji koji rastu) i dobijaju ukupno hrane u količini
većoj od dva i po odsto telesne mase dnevno, treba hraniti najmanje tri puta
dnevno; (4) u intenzivnom treningu zrnastu hranu je poželjno dati četiri do pet sati
pre rada i ne hraniti ih bar jedan sat posle napornog rada; (5) davanjem više manjih
obroka dnevno, posebno kada je u pitanju koncentrovana hrana, može se dosta
uštedeti zbog efikasnijeg iskorišćavanja hrane; (6) svaki prelazak sa jedne na drugu
vrstu hraniva mora biti postepen; (7) konji moraju biti redovno čišćeni od crevnih
parazita (bar jednom u tri meseca) i imati stalan pristup ciglama soli, ili im treba
davati odgovarajuće smeše mineralnih materija.
Osnovna hraniva za konje
U kabasta hraniva spadaju seno, detelina i sveža zelena hrana. Seno se dobija
sušenjem zelene mase i ima veću hranljivu vrednost ako se trava kosi pre ili u
početku cvetanja. Kvalitetno seno se sastoji od nežnih stabljika trave sa dosta lišća,
ima prijatan miris, ukusno je, meko na dodir, zelene boje i u njemu nema prašine,
vlage i korova. Livadsko seno je bez sumnje najbolji izbor, bar za sportske konje,
pri čemu je ono utoliko atraktivnije i ukusnije ukoliko je bogatije različitim
vrstama trava. Seno sa veštačkih livada, koje izgleda veoma kvalitetno, može biti
daleko manje ukusno od sena sa prirodnih livada, koje izgleda manje kvalitetno i
neretko sadrži više korovskih biljaka.
Detelina ima veću kaloričnu vrednost od sena, sadrži dva puta više proteina i tri
puta više kalcijuma, kao i veću količinu vitamina. Iako se često koristi u ishrani
radnih ili tovnih konja, ne smatra se pogodnom za ishranu sportskih konja i njena
primena ponekad može rezultirati problemima koji se uglavnom pominju u vezi sa
ishranom koncentrovanim ugljenohidratnim hranivima. Kod nedovoljno osušenog
sena i deteline, inače, često se javlja plesan. Plesnivo seno je opasno i može da
dovede do brojnih komplikacija – trovanja i kolika, zbog čega se ni po koju cenu
ne sme davati konjima. Bala dobro pripremljenog sena ili deteline se nakon
presecanja kanapa raspada na kriške i tada se oseća prijatan miris sena bez prašine,
pri čemu se na preseku ne zapažaju vlažniji i tamniji delovi neprijatnog mirisa,
posebno na buđ.
Sveža zelena hrana predstavlja najprirodnije hranivo za konje i najčešće se koristi
kod konja koji se drže na pašnjacima, premda se zelena hrana može koristiti i u
obročnoj ishrani. Kvalitetna zelena hrana je jasno zelene boje, prijatnog mirisa i
ukusa, meka i elastična. Njena hranljiva vrednost zavisi od toga koje vrste trave su
pretežno zastupljene.
I različite žitarice se pre žetve mogu kositi, sušiti i koristiti kao seno. Što više zrna
sadrže, veća im je hranljiva vrednost. Ukoliko je zrnevlje uklonjeno, ostaje samo
slama, čija je kalorična vrednost izuzetno mala pa ne predstavlja dobro hranivo, ali
može se upotrebljavati kao odlična prostirka. Seckana slama se često meša sa
koncentrovanim delom obroka halapljivih konja, da bi ih naterala da sporije jedu.
Osnovna energetska hraniva za konje su zob, kukuruz i ječam, ređe druga zrnasta
hraniva bogata proteinima, ugljenim hidratima i mastima, ili sporedni proizvodi
prerade žitarica, soje, šećerne repe i sl.
Zob ili ovas je bez sumnje žitarica koja se najčešće koristi u ishrani konja, pošto se
po svojoj prirodi najviše približava idealu koncentrovane hrane potrebne ovim
životinjama. Budući da je izuzetno bogata celulozom, gotovo je nemoguće da
izazove bilo koju vrstu poremećaja u varenju, pa se stoga smatra sigurnim
hranivom. Zahvaljujući maloj gustini, odnosno niskoj specifičnoj težini, brzina
kojom konji jedu zob je taman onolika koliko njihovom sistemu organa za varenje
odgovara da bi pravilno funkcionisao. Zbog voluminozne strukture zrna sa
ljuskom, naime, nakon žvakanja i gutanja ove žitarice ostaje prilično rastresita
masa koja lako prolazi kroz digestivni trakt konja.
Generalno gledano, zob se po mišljenju mnogih stručnjaka može smatrati
savršenim koncentrovanim hranivom za konje - ona predstavlja osnovno
energetsko hranivo, isto kao što kvalitetno livadsko seno predstavlja osnovno
kabasto hranivo. Može se koristiti u vidu celih zrna, lomljena, pokvašena, ili
samlevena, mada se mlevenjem ne povećava svarljivost proizvoda. Kada se
upotrebljava u ishrani sasvim male ždrebadi, treba da bude oljuštena.
Novija istraživanja, inače, iznose na videlo i neke lošije karakteristike zobi, koje na
neki način demistifikuju predstavu o “idealnoj hrani” za konje. To se u prvom redu
odnosi na sastav ovog hraniva - nedostatak određenih hranljivih sastojaka i njihovu
neuravnoteženost. Tako, na primer, sadržaj esencijalnih aminokiselina (lizin i
metionin) je nizak, iako je koncentracija proteina relativno visoka. Zob je bogata
fosforom, ali on se nalazi u obliku u kome ga organizam gotovo ne može
iskoristiti. U zavisnosti od sezonskih prilika, nadalje, zapažaju se velike oscilacije
u pogledu kvaliteta zrna od jedne do druge žetve, što se u toj meri ne može videti
kod drugih žitarica.
Što se tiče starog i široko rasprostranjenog verovanja da u zobi postoji neki
neidentifikovan hranljivi sastojak koji stimuliše aktivnost konja, naučna
istraživanja ovu pretpostavku nisu uspela da dokažu. Ipak, iskustva odgajivača i
vlasnika jahaćih grla pokazuju da su konji koji uglavnom jedu zob izuzetno
živahni, puni energije, čak i nervozni i skloni otporu prema obuci, pa se ne
preporučuje davanje ovog hraniva kada su u pitanju poniji za decu ili konji za
školu jahanja.
Ječam je takođe izvanredno hranivo za konje, iako postoje mnogobrojne
predrasude vezane za njegovo korišćenje. Sadrži nešto manje proteina i celuloze u
odnosu na zob, ali i znatno više skroba i masti, zbog čega ima veću energetsku
vrednost. Gustina ječma veća je od gustine zobi, pa je zato i rizik od stomačnih i
drugih tegoba, karakterističnih za ishranu visokoenergetskim hranivima, znatno
veći. Iz tog razloga je neophodno voditi računa o adekvatnom odmeravanju
veličine obroka za konje i postepeno ga uvoditi u ishranu.
Baš kao i kod zobi, hranljiva vrednost ječma može bitno da varira od godine do
godine, u zavisnosti od vremenskih prilika. Organizam konja ga najbolje
iskorišćava ukoliko se daje natopljen, kuvan, izgnječen ili grubo samleven. Ječam
se najčešće potapa da nabubri i u tom obliku predstavlja izvanredno zimsko
hranivo.
Sledeće koncentrovano zrnasto hranivo je kukuruz, koje je bar na našim prostorima
veoma popularno a u nekim sredinama i osnovno hranivo koje se koristi
podjednako u ishrani svih vrsta domaćih životinja. Kukuruz je jedno od
najukusnijih zrnastih hraniva za konje, koje uz to poseduje visoku energetsku
vrednost, zahvaljujući velikoj koncentraciji ugljenih hidrata i masti, zbog čega je
popularan kao zimsko hranivo. Njegova najveća mana je prilično nizak procenat
proteina, a naročito esencijalnih aminokiselina - lizina i triptofana.
Za razliku od zobi i ječma, kukuruz sadrži manje celuloze, pri čemu su zbog veće
energetske vrednosti i lakše svarljivosti daleko veće mogućnosti od pojave
komplikacija koje su već pomenute u vezi sa koncentrovanim ugljenohidratnim
hranivima (kopitna kočina, praznična bolest i sl.). Zajednička karakteristika svih
žitarica, uključujući i kukuruz, je to što sadrže relativno malu količinu mineralnih
materija, pri čemu je posebno izražen deficit kalcijuma. Kukuruz se konjima daje u
zrnu, samleven (u obliku kukuruznog brašna), izdrobljen, zgnječen ili nakvašen.
Pored zobi, ječma i kukuruza, postoji još nekoliko vrsta zrnastih hraniva koja se
mogu koristiti u ishrani konja, premda se to u praksi ne sprovodi baš često, bilo
zato što se te biljke ne gaje u većoj količini, ili stoga što njihova primena zahteva
veću opreznost i pažnju, pošto mogu biti uzrok digestivnih problema. U tu grupu
spadaju meka pšenica, sirak, raž, pirinač i zrnevlje mahunarki (grašak, grahorica,
pasulj, soja), koje se uvek daju prekrupljene. Ove vrste hraniva se nikad ne mogu
koristiti kao osnova koncentrovanog dela obroka, već kao dopuna i to uz oprez.
Neodgovarajuća upotreba ovih hraniva može biti višestruko štetna po zdravlje
konja. Sirak, na primer, ima mnogo tanina koji smanjuje svarljivost celog
koncentrovanog dela obroka i može izazvati opasne poremećaje u radu sistema
organa za varenje. Što se tiče raži, treba voditi računa o tome da ovu vrstu žitarica
često napadaju gljivice koje luče visokotoksične supstance koje mogu da ugroze
zdravlje, a u težim slučajevima i život konja. Još jedna loša strana ovog hraniva je
to što nije baš ukusno, pa ga životinje prilično nerado jedu, ukoliko nije pomešano
sa nekim drugim sastojcima. U nekim krajevima se, na kraju, u malim količinama,nastavak na drugoj stranikoristi i laneno seme, samleveno ili u obliku kaše, koje pozitivno utiče na rast i sjaj
dlake i dobro stanje kože.
Industrijski napravljeni briketi zadovoljavaju sve normative pravilne ishrane i
predstavljaju kompletno hranivo, budući da životinjama koje ga jedu nisu
neophodni nikakvi vitaminski ni mineralni dodaci. Prednost briketa je u tome što
se njima lako rukuje i mogu dugo da stoje. Na tržištu postoji veliki broj različitih
vrsta ove hrane, a sastav je odštampan na ambalaži, pa je jednostavno izračunati u
kojoj se količini daju. Uz brikete, obično se dodaje i malo mekinja, mada nije
obavezno.
Mekinje - sporedni produkt prerade tvrde pšenice, takođe se svrstavaju u
koncentrovana hraniva, mada je njihova energetska vrednost znatno manja. One su,
inače, veoma korisne u ishrani, povoljno utiču na varenje, osvežavaju, zasićuju i
“zabavljaju” konja (oni veoma rado žvaću mekinje), pri čemu se zahvaljujući
niskoj energetskoj vrednosti mogu davati bez većeg rizika u svakom obroku,
najbolje nakvašene.
Melasa je sporedni produkt u proizvodnji šećera, izuzetno je slatka, pa se
upotrebljava za poboljšanje ukusa hrane koju konji nerado jedu. Ona se, dakle,
koristi kao dodatak koncentrovanom obroku - ne sme se nikako davati u većim
količinama jer se mogu pojaviti brojne komplikacije već pomenute u vezi sa
koncentrovanim hranivima. U jednoj našoj ergeli je, na primer, pre nekoliko
godina u razmaku od nekoliko dana uginulo nekoliko konja od akutne klostridioze,
čija je pojava dovedena u vezu sa davanjem većih količina melase u obroku.
U pojedinim slučajevima postoji potreba i za dodavanjem proteinskih dodataka,
mada su ove potrebe daleko manje značajne od potreba u energiji. Ipak,
konvencionalna hraniva za konje ili ne sadrže dovoljno proteina ili sadrže proteine
niske upotrebne vrednosti, oskudne naročito u esencijalnim aminokiselinama, zbog
čega se potreba za proteinskim suplementima ne sme zanemariti. Proteinski dodaci
koji se najčešće koriste u ishrani konja potiču iz semenki mahunarki sa visokim
sadržajem ulja u kojima, nakon ekstrakcije, ostaje velika koncentracija proteina, pri
čemu su zahvaljujući dejstvu visokih temperatura uništeni potencijalno toksični
sastojci sirovih semenki. Kao proteinski dodatak veoma je popularno sojino
brašno, koje sadrži između 40 i 50 odsto proteina odličnog kvaliteta. Doziranje je
individualno, u skladu sa potrebama životinje. Međutim, treba imati u vidu da
višak proteina u ishrani, uostalom isto kao i manjak, može dovesti do ozbiljnih
zdravstvenih problema. Sojino brašno je siromašno kalcijumom, fosforom,
karotinom i vitaminom D. Višak proteinskih hraniva može dovesti do poremećaja
ravnoteže bakterijske flore u crevima sa često neugodnim komplikacijama. Poput
opisanog primera preteranog davanja melase, pre desetak godina je na drugoj ergeli
takođe registrovano nekoliko slučajeva uginuća od klostridioze, koja je ovoga puta
dovedena u vezu sa (naglim?) uvođenjem sojine sačme u obrok sportskih konja.
Na kraju, kao proteinski dodatak može se koristiti i laneno brašno, koje se dobija
od ostatka lanenog semena posle ekstrakcije ulja i sadrži oko 35 odsto proteina
niže biološke vrednosti, sa nedovoljno karotina i vitamina D. Za svoju popularnost
kao dodatka obroku može da zahvali lanenom ulju, koje u malim količinama ostaje
u nusproduktima ekstrakcije i budući da poseduje visoku koncentraciju nezasićenih
masnih kiselina izvanredno deluje na stanje kože, dlake i kopita konja. Osim toga,
laneno seme je blago laksativno sredstvo, što je veoma korisno ukoliko se daje u
maloj količini. Upotreba sporednih produkata ekstrakcije suncokretovog ulja se,
inače, ne preporučuje, pošto se veoma lako kvare, pa mogu da izazovu poremećaje
u varenju.
Voće i povrće (naročito jabuke, šargarepa i šećerna repa) su čest dodatak konjskom
obroku, koji se zbog visokog sadržaja vode (od 80 do 85 odsto) koristi u ishrani
pregojenih životinja, a zbog ukusa - za otvaranje apetita i kao nagrada. Posebno
veliki značaj u ishrani konja ima šargarepa, koju valja davati što više, naročito
zimi.
Posebne potrebe za mineralima i vitaminima se podmiruju vitaminsko-mineralnim
preparatima koji sadrže kalcijum, fosfor, natrijum, kalijum, oligoelemente i
vitamine, kao i ciglama soli, zatim oralnim rehidrantima – koncentratima
elektrolita koji su naročito važni za sprečavanje dehidracije tokom dugih i napornih
takmičenja. Korišćenje ovih dodataka je posebno bitno kod sportskih grla, koja se
tokom velikih naprezanja mnogo više “troše” i čije su potrebe u pojedinim
vitaminima i mineralnim materijama, konačno, neuporedivo veće od potreba
ostalih kategorija konja.
Ishrana konja treba da bude uravnotežena i njome se moraju pokriti potrebe za
svim važnim komponentama obroka. Komponovanje obroka nije jednostavno i
zahteva ne samo dobro poznavanje potreba, kako uzdržnih, tako i specifičnih, u
vezi sa fiziološkim stanjem (ždrebad za rast, ždrebne kobile za razvoj ploda,
priplodni pastuvi za produkciju sperme), fizičkim opterećenjem, već i anatomskofizioloških
karakteristika konja, osobenosti pojedinih hraniva itd. Greške mogu biti
veoma ozbiljne, posebno u slučaju neodmerenog davanja koncentrovanih zrnastih
hraniva i industrijskih nusprozvoda čijim se “predoziranjem” mogu izazvati daleko
veći problemi od eventualnog “subdoziranja” ili nedavanja. Bez obzira na to koje
koncentrovano hranivo konj dobija, važno je da se promene u režimu ishrane ne
sprovode naglo i odjednom, već postepeno.
Precizno sastavljanje obroka koji će podmiriti apsolutno sve potrebe konja nije
lako. Na papiru idealno sastavljen obrok ne garantuje da će podmiriti sve potrebe
konja, posebno ako se ne zna koliko će konj ponuđene hrane uopšte pojesti, a zatim
ni koliko će se od pojedene hrane svariti i apsorbovati. Nutricionisti prilikom
sastavljanja obroka najčešće polaze od tabelarnih vrednosti potreba u energiji,
proteinima, mineralnim materijama i vitaminima, za određenu telesnu masu i
proizvodnju (prirast, proizvodnja mleka, obavljanje rada), eventualno rezultata
kliničkih i laboratorijskih ispitivanja krvi, respektujući posebno parametre značajne
za procenu nutritivnog statusa, posle čega pristupaju kombinovanju pojedinih
hraniva uzimajući u obzir njihove koeficijente svarljivosti i apsorpcije. Hoće li tako
sastavljen obrok konj i pojesti u celini ili samo delimično, treba svakako proveriti i
po potrebi preduzeti određene korekcije.
U svakom slučaju, danas postoje kompjuterski programi koji mogu da izbalansiraju
obrok na osnovu ponuđenih parametara o potrebama i raspoloživim hranivima.
Nažalost, retko kada smo u mogućnosti da kompjuteru ponudimo precizne podatke
o potrebama i kvalitetu hraniva, zbog čega se u praksi često služimo šablonskim
obrocima koje po potrebi korigujemo određenim dodacima. (U sledećim tabelama
je prikazano nekoliko šablonskih obroka za pojedine kategorije konja).
Način primene suvih kabastih i koncentrovanih hraniva
Kabasta hraniva treba davati na način koji na najmanju moguću meru smanjuje: (1)
gubitak hraniva, naročito lišća, koje ima najveću hranljivu vrednost; (2) fekalnu
kontaminaciju, koja ne samo da doprinosi gubitku hraniva nego i povećava broj
intestinalnih parazita i (3) udisanje prašine, koje pojačava respiratorne probleme.
Da bi se ispunili ovi ciljevi, kabasta hraniva valja davati iz jasala, kontejnera za
seno ili drvenih hranilica koje čuvaju lišće i smanjuju gubitak hrane, a
zadržavanjem iznad zemlje i fekalnu kontaminaciju.
Prihranjivanje ždrebadi na sisi tako što im je seno bacano na zemlju, koja je inače
bila idealno čvrsta i suva, rezultiralo je za 18 odsto nižim dnevnim prirastom od
prihranjivanja ždrebadi senom koje je davano iz hranilica. Gubici hrane su veći
kada se hranivo ostavlja na zemlji zbog: (1) većeg gubitka sena, naročito lišća i (2)
veće fekalne i urinarne kontaminacije sena koje se tako pretvara u hranu koju konji
neće da jedu. Ukoliko ipak jedu fekalijama kontaminiranu hranu, to povećava rizik
od unošenja jajašaca crevnih parazita i samim tim i parazitarnih invazija sa svim
svojim škodljivim efektima. Konji držani u boksevima defeciraju u proseku
jednom na svakih sat i po pri čemu često defeciraju i uriniraju dok jedu i u većini
slučajeva to čine u prostoru u kome se hrane, zagađujući hranu koja je na tlu.
Neko će reći da je to sve samo teoretisanje i da konji najčešće ne prihvataju sve
kako im čovek servira. To je delimično tačno. Posmatranjem konja dok jedu lako
se može zapaziti kako hranu iz jasala veoma često izvlače i bacaju sebi pod noge,
da bi potom jeli sa zemlje. Tako, na primer, u jednom istraživanju je utvrđeno da
konji hranjeni iz jasala 41 odsto vremena za hranjenje provode jedući sa zemlje
seno koje su izbacili iz jasala, a samo 29 odsto vremena jedući iz jasala. To se
može objasniti na više načina. Hraneći se sa zemlje konji verovatno imaju bolju
kontrolu zbivanja oko sebe, a to može da bude deo zaostalih navika divljih konja
koji su neprekidno strepeli od predatora i pasli uz često osvrtanje i zagledanje
okoline. Konji koji jedu sa zemlje često podižu glavu i osvrću se (25 puta za sat
vremena, prema jednom posmatranju), prateći sve što se događa u njihovoj okolini.
Ako se konji hrane iz hranilica ili jasala, njihova visina nikako ne sme da pređe
visinu ramena. Konzumiranje sena iz hranilica postavljenih u visini većoj od visine
konjskih ramena povećava upadanje trunja u oči životinje i udisanje prašine dok
jede, što zauzvrat povećava rizik od respiratornih problema, kao što su kašalj,
hronični opstruktivni bronhitis, emfizem pluća, opterećenjem izazvana plućna
krvarenja i verovatno prijemčivost za infektivne respiratorne bolesti. Zbog ovih i
napred opisanih razloga, preporučuje se da se sva suva kabasta hraniva daju iz
hranilica dizajniranih tako da čuvaju lišće i hranu koja ispada, postavljenih na
visini koja nije veća od visine konjskog ramena.
Mešavine zrnaste hrane i kabasta hraniva se generalno daju u isto vreme. Pošto je
zrnasta hrana ukusnija, većina konja će prvo pojesti svo zrnevlje pre nego što se i
osvrne na kabastu hranu. Neki veruju da je davanje zrnevlja nakon što je najveći
deo kabastog hraniva već konzumiran korisno jer će rezultirati sporijim tempom
jedenja zrnaste hrane. Pa ipak, to se izgleda ne događa. Posmatranjem konja
hranjenih različitim tehnikama nije dokazano da sporije uzimanje koncentrovanih
hraniva podrazumeva i sporije - duže žvakanje. To naravno ne znači da je
apsolutno svejedno kojim se redosledom daju pojedina hraniva. Dokazano je, na
primer, da se esencijalne aminokiseline (ali ne i neesencijalne) bolje iskorišćavaju
kada se proteinski dodaci daju posle, nego kada se daju istovremeno sa senom. To
nije sve – kabasto hranivo koje se konzumira zajedno sa zrnevljem smanjuje
količinu skroba iz zrnevlja koji se vari u tankom crevu i zbog toga se povećava
količina koja stiže u cekum. Višak skroba u cekumu izaziva cekalnu acidozu koja
rezultira dijarejom, kolikom ili kopitnom kočinom. Rizik od ovakvih komplikacija
daleko je manji kada se konjima daju kabasta hraniva jedan sat ili više pre i tri ili
više sati posle davanja zrnaste hrane, ili davanjem manje količine zrnevlja, što je,
opet, u određenim situacijama nezgodno. Ne davanje kabastih hraniva i zrnevlja u
isto vreme produžava vreme hranjenja, što ostavlja manje vremena za rad, a to je
za radne konje nepraktično.
Zrnevlje žitarica, kao i kabasta hraniva, treba davati iz jasala, da bi se smanjio
gubitak hrane i konzumiranje prljavštine, koje, ukoliko potraje, može dovesti do
peščanih kolika, formiranja enterolita i/ili zatvora. U boksevima se najčešće koriste
fiksne betonske ili drvene jasle, a kod konja držanih napolju mogu se koristiti
fiksna korita, drvene, plastične ili gumene posude, kao i specijalne torbe za hranu
(“zobnice”) koje su posebno pogodne za konje u transportu. Metalne posude se ne
preporučuju, da bi se sprečilo povređivanje. Kako je pravilno doziranje
koncentrovane hrane veoma važno, u praksi se često koriste merice tačno određene
zapremine, koje omogućavaju brzo i tačno odmeravanje potrebne količine zrnevlja.
Naravno, treba znati da se zapreminske i težinske mere za pojedina hraniva ne
poklapaju. Merica od jednog litra, na primer, može primiti 0,23 kilograma mekinja,
0,4 kilograma zobi ili 0,9 kilograma pšenice, što obezbeđuje 3,14, 4,60 i 12,14
megadžula - otprilike četvorostruku razliku u energiji pri istoj zapremini hrane.
Kako bi i seno trebalo da se “dozira” u unapred određenim količinama, prema
izgledu obroka, pri čemu je precizno merenje nepraktično, približne količine se
određuju u “kriškama” iz bale sena određene veličine: pre definisanja ovakve mere,
dakle, treba izmeriti balu i po tome odrediti veličinu kriške koju treba dati u
obroku.
Ishrana konja u ispustu
U prolećnim i letnjim mesecima konjima koji stalno borave na ispustu i ne rade
obično nije potrebna dodatna prehrana – dovoljna im je sveža trava, premda
dodavanje minerala i soli u obliku posebne cigle za lizanje nije naodmet. Grla koja
žvaću koru drveća ili ogradu pašnjaka to ne rade da bi nervirala vlasnike, već im
verovatno u ishrani nedostaje neki mineral ili so.
Sušno doba povlači sa sobom potrebu da se i grlima na livadi daje seno, u jaslama
ili specijalnim mrežama. Rasturanje bala osušene trave ili deteline po tlu veoma je
nepraktično, pošto najveći deo završi izgažen, zaprljan ili mokar, a ako duva vetar
gotovo sve sitnije travke i listići (najukusniji sastojci sena) bivaju razneti okolo.
Najjednostavniji način davanja koncentrovane hrane konjima na ispustu je iz
dugačkih, čvrstih, teških i stabilnih valova. Ukoliko im se zrnasta hrana deli u
skloništu (pokrivenom prostoru) životinje su sklone da se međusobno grizu i tuku,
pri čemu iz dovoljno dugog valova obično jedu bez ikakvih problema. Davanje
koncentrovanih hraniva u kofama se ne preporučuje, pošto ih konji uglavnom
prosipaju, šutiraju i pri tom rizikuju da se povrede.
Kofe sa držačima koji sprečavaju prevrtanje prilično su zgodne ukoliko se samo
dva grla zajedno hrane napolju, ali ako ih ima više lako može doći do tuče između
onih koja brzo jedu i drugih, manje halapljivih, koji brane svoju porciju. Prenosne
jasle sa dodacima za učvršćivanje na ogradu su se izvanredno pokazale u praksi, ali
se ne mogu koristiti na ispustima omeđenim žicom ili električnom barijerom.
Zimski period svakako predstavlja veći problem, posebno u našim krajevima sa
relativno surovom klimom, premda postoje periodi kada se konji i zimi mogu
ostaviti u ispustu, nekada samo preko dana, a nekad i danju i noću. Ne može se sa
sigurnošću reći koliko je sena ili koncentrovane hrane potrebno konju koji zimu
provodi napolju. To zavisi od spoljašnje temperature (što je hladnije, životinje jedu
više), stanja pašnjaka i starosnog doba - uopšteno govoreći, grla mlađa od pet i
starija od 15 godina imaju potrebu za većom količinom hrane od ostalih.
Najpouzdaniji pokazatelj da li su konji gladni ili nisu je njihovo ponašanje –
ukoliko posle obroka ostane nešto sena, a grla odlutaju njuškajući tlo, jasno je da
su dobila više nego što im treba. U suprotnom slučaju, kad iza njih ne ostane ništa i
sva se skupe kod kapije da gledaju kada će vlasnik naići, očigledno pokušavaju da
mu stave do znanja da su gladna.
Količina i sastav koncentrovanog dela obroka naročito su značajni kad je
temperatura niska, pada kiša ili sneg i duva vetar, pošto je za termoregulaciju
(održavanje konstantne telesne temperature) potrebno puno energije. Kukuruz je
odlično hranivo u zimskim mesecima, kaloričan, ukusan i veoma koristan u
kombinaciji sa mekinjama, zobi ili ječmom, pošto nije mnogo bogat celulozom.
Kuvani ječam pomešan s mekinjama, koji se konjima daje topao, izvanredan je
obrok u hladnim zimskim jutrima, dok je mešavina mekinja i melase dobra za
pravilno varenje kada napolju nema dovoljno zelene hrane.
Ako zima nije preoštra, konjima na livadi je obično dovoljan jedan koncentrovan
obrok dnevno uz dodatak sena. Međutim, kada temperatura padne ispod nule
preporučljivo je hraniti ih i ujutru i uveče. Posebnu pažnju valja obratiti na ishranu
ždrebnih kobila i obavezno im davati vitaminsko-mineralne preparate uz dovoljno
kalorične i kvalitetne hrane kao što su seno deteline, zob, ječam, kukuruz i
mekinje.
Ždrebad odbijena od sise bi prve zime morala noću da borave u štali. Treba ih
nahraniti uveče kad uđu i ujutru pre nego što izađu i ostavljati im dovoljno sena
koje mogu da grickaju u toku noći. Budući da je kasnije veoma teško korigovati
poremećaje izazvane nepravilnom ili nedovoljnom ishranom u prvoj godini života,
valja se pobrinuti da ždrebe od najranijih dana dobija sve što mu je potrebno za
dobro napredovanje.
U toplo doba godine, konji koji su u svakodnevnom treningu mogu da provode
ostatak vremena na ispustu bez ikakvih problema. Ovaj način držanja ne samo da
predstavlja značajnu uštedu hrane i stelje, već se i veoma pozitivno odražava na
psihičko stanje životinje, pošto joj pruža priliku da se dobro odmori, opusti i zabavi
između dva treninga – da se i ne pominje blagotvorno delovanje svežeg vazduha i
sunca. Uobičajen dnevni raspored aktivnosti podrazumeva uvođenje u boks rano
ujutru, da bi konj mogao biti nahranjen i očišćen. Stelja treba da bude čista, a
mreža puna svežeg sena, baš kao u boksu grla koje ceo dan boravi u štali. Čišćenje
konja dovedenog sa ispusta je pre jahanja obavezno, premda ne mora da bude tako
temeljno kao kada su u pitanju životinje koje stalno žive u zatvorenom prostoru, da
se ne bi uklonila sva masnoća sa dlake koja predstavlja prirodnu zaštitu od
vremenskih nepogoda, kiše i vetra. Ukoliko je trening planiran za jutro, sledi
zasedlavanje i izvođenje, a ako konj treba da radi nešto kasnije može se slobodno
odvezati i ostaviti u boksu. Po završetku rada, odnosno oko podne, vreme je za
drugi koncentrovani obrok i novu malu porciju sena. Konju koji je završio s
treningom valja pregledati i očistiti kopita, osušiti ga senjanjem, šetnjom na ruci i
prebacivanjem lakog ćebeta i blago iščetkati, posebno tamo gde su bili sedlo i
kolan. Ako je jahanje predviđeno i za poslepodne, životinja se može ostaviti na
miru sve dok ne dođe vreme za zasedlavanje, kada se i sva prljavština uklanja iz
boksa i ubacuje čista stelja. Posle rada i čišćenja sledi treći obrok, bez dodatka
sena, pošto se grlo čim završi sa jelom pušta da prenoći napolju.
Ukoliko se konj jaše samo ujutru, posle podnevnog obroka može se pustiti na
ispust ili ostaviti u štali da se odmara. Za grla sklona gojenju preporučuje se da
treći, poslednji obrok sačekaju u boksu – ova porcija obezbeđuje dovoljno energije
za naredni dan, uz uštedu viška kalorija koje bi bile unete poslepodnevnom
ispašom.
Zimsko doba uslovljava potrebu da grla koja provode dane na ispustu noću borave
u štali, da bi se izbegao nepotreban rizik od prehlade zbog iznenadnog pada
temperature, vejavice ili ledenog vetra. To znači da se konji posle rada i drugog
obroka puštaju napolje i ponovo dovode u štalu kad se smrkne, a tamo ih čeka
večernja porcija koncentrovane hrane i puno sena. Ukoliko imaju slobodan dan,
posle prvog obroka se puštaju na ispust i uveče uvode u boks.
Vrsta koncentrovane hrane koju konj dobija u zimskom periodu zavisi prvenstveno
od rada. Ukoliko se ne jaše svakog dana, preporučljivo je da se deo zobi zameni
mekinjama, koje imaju manju energetsku vrednost, a obrok sena poveća da ne bi
došlo do gubitka telesne mase i nervoze izazvane glađu. Valja imati u vidu da se
pri niskim temperaturama velika količina energije troši na termoregulaciju, pa pri
određivanju sastava i obima obroka treba uzeti u obzir kako hladnoću, tako i
ugojenost grla.
Konji koji rade zimi treba da budu ošišani da bi se izbeglo preterano znojenje i
dugotrajno sušenje, bez obzira na to da li stalno borave u štali ili se puštaju napolje.
To znači da, kad god su na ispustu, moraju biti pokriveni dovoljno debelim, toplim,
nepromočivim i dobro učvršćenim ćebetom. Veoma je važno zapamtiti da se sa
pokrivanjem ne sme prestati do proleća, a po izuzetno hladnom vremenu
preporučljivo je ubaciti još jedno, dodatno ćebe ispod onog koje se nosi
svakodnevno. Dok su u boksu, konji mogu (a ne moraju) da budu pokriveni, što
zavisi od temperature u štali, debljine stelje i dužine konjske dlake, odnosno načina
na koji su ošišani.
specifičnosti organa za varenje ove vrste životinja. Konji imaju relativno mali
želudac čiji kapacitet ne prelazi 7 - 8 odsto ukupne zapremine gastrointestinalnog
trakta, što je u poređenju sa 60 do 70 odsto kod pasa i mačaka više nego malo.
Zbog toga konj nije u stanju da odjednom unese veću količinu hrane. Za divlje
konje mali želudac je bio prednost jer su tako lakše mogli da pobegnu od predatora
koji su ih ugrožavali. Kako su gotovo kontinuirano bili na paši gde je hrane bilo u
izobilju i maltene neprekidno jeli, nisu ni imali potrebu za većim želucem koji kod
drugih vrsta životinja uglavnom ima ulogu u skladištenju hrane. Veći deo navika
divljih konja vezanih za ishranu je, dakle, utemeljen u građi organa za varenje, što
se nije promenilo sa pripitomljavanjem, zbog čega ni ishrana domaćih konja ne
može mnogo odstupati od ishrane njihovih predaka.
Posmatranjem konja slobodno držanih na pašnjaku može se zapaziti da oni 50 do
70 odsto vremena dnevno provode pasući. Nezavisno od vrste hrane (seno, zrnevlje
ili kompletna smeša briketa), u zatvorenim stajama konji preko dana jedu jednom
na sat, a noću na svaka dva do tri sata. Pri tome, iako je hrana uvek dostupna,
količina vremena provedena u jedenju opada sa 50 do 70 odsto kada su na
pašnjaku, na 30 do 70 odsto kada jedu samo seno, 35 do 40 odsto ukoliko jedu
kompletnu briketiranu smešu i na 13 do 19 odsto ukoliko dobijaju samo mešavinu
zrnevlja. Smanjena količina vremena provedenog u jedenju znači da se veća
količina hrane konzumira odjednom. Ta količina je još veća ukoliko hrana nije
uvek dostupna, što je uobičajeno za sve konje koji ne žive na pašnjaku.
Što je veća količina hrane pojedene odjednom, veće je istezanje želuca, veći
gastrointestinalni motilitet i brži metabolizam: ritam srčanog rada, cirkulacija,
zatim lučenje hormona nadbubrežne žlezde – aldosterona i kortizola. Brzo
hranjenje rezultira velikim povećanjem motiliteta debelog creva i očiglednim
smanjenjem gastrointestinalnog protoka krvi. Tako, na primer, kod konja koji su
hranjeni jednom dnevno utvrđeno je značajno opadanje volumena plazme,
najverovatnije zbog povećanog izlaska tečnosti u digestivni trakt usled obilnog
lučenja pljuvačke, želudačnog i crevnog soka. Takve promene nisu registrovane
kod konja koji su hranjeni istom količinom hrane više puta dnevno.
Konj je biljojed i gotovo sve svoje potrebe može da podmiri uobičajenom biljnom
hranom: zelenom travom, senom ili zrnevljem, uglavnom žitarica. Kombinacijom
kabastih i koncentrovanih biljnih hraniva, dakle, konj može da obezbedi sve
neophodne hranljive materije: ugljene hidrate, masti, proteine, mineralne materije i
vitamine.
Za život u prirodi, koji ne zahteva preterano trošenje energije, sve potrebe
organizma mogu se podmiriti samo zelenom travom ili senom. Veća fizička
naprezanja, međutim, zahtevaju dodatnu količinu energije, koja se, opet, može
dopuniti dodavanjem koncentrovanih hraniva – mahom zrnevlja žitarica.
Obezbeđenje energetskih potreba predstavlja poseban problem kod sportskih
konja. Za ekstremno velike napore, naime, potrebne su izuzetno velike količine
koncentrovanih visokoenergetskih hraniva – njihovo varenje i iskorišćavanje je
mnogo brže (80 odsto se apsorbuje u tankom crevu), što omogućava ređe
hranjenje, jer se manjom količinom dobija veći efekat. To, međutim, ne znači da se
koncentrovanom hranom mogu isključiti kabasta celulozna hraniva.
Potrebe u proteinima, koje nisu zanemarljive, posebno za jedinke koje rastu,
ždrebne i dojne kobile, kao i sportske konje, uglavnom se mogu pokriti
kombinacijom uobičajenih kabastih i koncentrovanih hraniva, dok se povećane
potrebe u nekim finijim sastojcima (vitaminima i mineralima) mogu podmiriti
posebnim komercijalnim dodacima i dopunskim hranivima.
Potrebe u kabastim hranivima
Ma koliko nekima zvučalo nelogično, svim konjima, u svim situacijama, za
održavanje života neophodni su voda i kabasta hraniva, dok su zrnevlje žitarica i
različiti suplementi, na primer so, potrebni samo pod određenim okolnostima ili
predstavljaju stvar izbora – mogu biti korisni ali može se i bez njih. Konjima bi,
dakle, trebalo obezbediti vodu i kabasta hraniva u količinama koje mogu
konzumirati koliko god žele. Izuzetak su pregojena grla, kojima treba ograničiti
davanje kabastih hraniva i ukinuti koncentrovanu hranu (zrnevlje).
Kabasta hraniva su konjima potrebna kao izvor celuloze. Celuloza je neophodna za
održavanje normalne aktivnosti, a time i ravnoteže mikroorganizama u debelom
crevu – cekumu i velikom kolonu, koji varenjem celuloze oslobađaju dodatnu
količinu iskoristljive energije ali i druge sastojke bitne za podmirivanje potreba
konja. Ovaj nesvarljivi sastojak kabaste hrane (koga nema mnogo u drugim
hranivima) je, nadalje, potreban za održavanje normalne pH vrednosti u crevima i
adekvatne pokretljivosti creva, pri čemu pomaže u sprečavanju prebrzog unošenja
lako svarljivih ugljenih hidrata, kojih ima mnogo u zrnevlju žitarica. Prebrzo
unošenje preterane količine lako svarljivih ugljenih hidrata koje prevazilaze
kapacitete za varenje i apsorpciju u prednjim partijama tankog creva, izazvaće
dijareju, koliku i akutni laminitis (kopitnu kočinu).
Često se postavlja pitanje koje su to minimalne količine kabastih – celuloznih
hraniva neophodnih za održavanje života, s obzirom na mišljenje mnogih trenera i
vlasnika sportskih konja da kabasta hraniva samo opterećuju digestivni trakt
(prepuna debela creva su dodatni teret koji konji moraju da nose), a ne obezbeđuju
dovoljno energije. Iako su opisani slučajevi da su konji održavani u potpuno
dobrom zdravlju davanjem samo pola kilograma kabastih hraniva na 100
kilograma telesne mase, dok je ostatak njihovih potreba za energijom obezbeđivan
zrnevljem žitarica, ovako mali udeo kabastih hraniva u obroku (15 do 35 odsto
kabaste hrane i 65 do 85 odsto zrnevlja) po mišljenju mnogih stručnjaka izlaže
konja riziku od problema izazvanih nedovoljnim unošenjem celuloze. Eventualno
smanjenje apetita iz bilo kog razloga, na primer, ako se grlo ne oseća dobro, ili
zbog promene vremena ili okruženja, svešće se prvenstveno na redukciju kabastog,
a ne zrnastog – ukusnijeg dela obroka, što je sasvim dovoljno da se izazove
dijareja, kolika ili akutni laminitis. Namerno dodavanje zrnastih hraniva pri tom,
može dovesti i do pojave praznične bolesti, naročito u uslovima neregularnog
treninga i opterećenja, a u najboljem slučaju do gojaznosti. Zbog toga se
preporučuje da kabasta hraniva čine bar polovinu ukupne mase suve materije hrane
u obroku, ili, najmanje kilogram kabastih hraniva na 100 kilograma telesne mase.
Svako smanjenje količine kabastih hraniva u obroku bi, shodno tome, trebalo
propratiti i proporcionalnim smanjenjem udela koncentrovanih hraniva.
Davanje neodgovarajuće količine kabastih hraniva konju koji nije na pašnjaku
povećava rizik ne samo od dijareje, kolika i kopitne kočine, već i od loših navika -
žvakanja drveta, koprofagije, i posebno kod mladih konja, žvakanja repa i grive.
Do pojačanog griženja i žvakanje drveta uporedo sa smanjenim unošenjem
kabastih hraniva dolazi iz dva razloga: (1) zbog skraćenog vremena hranjenja i/ili
dosade, kao i (2) povišene aktivnosti bakterija sa posledično većom produkcijom
slobodnih masnih kiselina i povećanom kiselošću slepog creva.
Žvakanje drveta je škodljivo i štetno iz najmanje tri razloga: (1) tako se uništavaju
drvene ograde ili drveni elementi u boksevima, (2) iverje od drveta preti da se
zabode u sluznicu usne duplje, i (3) lako dolazi do opstrukcije (začepljenja) creva,
koja može biti fatalna za konja. Žvakanje grive i repa ne predstavlja samo
kozmetički problem – i ono može da izazove opstrukciju creva stvaranjem dlačnih
lopti (bezoara).
Naravno, postoje i drugi razlozi za pojavu perverznog apetita (žvakanje drveta,
griženje dlake i repa): to su, na primer, deficit mineralnih materija u obroku,
nedostatak proteina i, relativno često, dosada ili igra i imitiranje drugih konja. Ipak,
prva mera u korekciji ovakvih navika treba da bude korekcija kabastog dela
obroka.
Potrebe u koncentrovanim hranivima
Kao što je već rečeno, koncentrovana ugljenohidratna hraniva nisu neophodna
svim konjima, bar ne sve vreme. Ipak, zrnasta hraniva, posebno zob, deo su
uobičajene svakodnevne ishrane konja. Zrnevlje, pre svega žitarica, kao i različite
mešavine zrnevlja, daju se konjima kada je neophodno obezbediti potrebne
hranljive sastojke kojih nema u dovoljnoj količini u kabastim hranivima. Osim u
slučajevima povećanih potreba za energijom kod konja u intenzivnom treningu,
slične potrebe postoje u toku rasta i u laktaciji, kao i u slučajevima nedostupnosti
kvalitetnih kabastih hraniva.
Iako se teorijski konji mogu postepeno adaptirati na ishranu koja se sastoji
isključivo od zrnevlja žitarica, što je veći udeo zrnevlja u ishrani veći je i rizik od
dijareje, kolike, kopitne kočine, praznične bolesti i drugih sličnih miopatija
neposredno izazvanih naprezanjem, hiperaktivnosti i gojaznosti. Povećana količina
lako svarljivih ugljenohidratnih hraniva koja prevazilazi kapacitet za varenje i
apsorpciju u tankim crevima u većoj količini dospeva do debelog creva gde postaje
plen bakterija: povećano razmnožavanje (prerastanje) bakterija koje razlažu lako
svarljive ugljene hidrate i njihova povećana aktivnost za posledicu ima oslobađanje
velikih količina organskih kiselina, koje dovode do pada pH u debelim crevima,
povećane destrukcije bakterija osetljivih na povećanu kiselost crevnog sadržaja i
izlaska njihovih toksina, čime se, osim opasnosti od toksemije, drastično narušava
ravnoteža između pojedinih vrsta bakterija, uz dodatni rizik od prerastanja
patogenih (štetnih) vrsta bakterija koje dovode do proliva i/ili nakupljanja gasova u
crevima, po pravilu sa količnim bolovima. Zbog toga se preporučuje da količina
zrnevlja ili mešavine koncentrovane hrane u obroku ne bude veća od polovine
ukupne količine hrane u obroku, osim za konje mlađe od godinu dana, ili one koji
se intenzivno koriste za aktivnosti sprinterskog tipa, koji mogu dobijati čak i 70
odsto mešavine zrnevlja. U svim drugim slučajevima, dakle, maksimalna količina
suve materije zrnevlja, bez većih rizika od pomenutih komplikacija, ne bi trebalo
da pređe 50 odsto od ukupne količine suve materije u obroku, a to praktično znači
da se konjima bezbedno može dati 0,7 kilograma zrnevlja na 100 kilograma telesne
mase dnevno.
Tehnika hranjenja konja
Budući da među životinjama postoje velike individualne razlike, nema striktnog
pravila o količini potrebne hrane koje važi za sve jedinke. Otprilike, prosečan konj
visok oko 150 santimetara jede oko 12 kilograma hrane za 24 časa. Obično se
kombinuje sedam kilograma sena i pet kilograma koncentrata - ukoliko konj jede
više sena, dobija manje zrnevlja i obrnuto. Ako obavlja težak rad, treba mu više
koncentrovanih hraniva. Grlima koja ne rade valja ukinuti koncentrovanu hranu.
Tabela 1. Prosečna količina hrane koju konji dnevno konzumiraju
(u procentima od telesne mase).
KATEGORIJA
KONJA
KABASTA
HRANA
KONCENTRAT UKUPNO
Odrasli konji
Uzdržne potrebe 1,5-2 0-0,5 1,5-2,0
Visokoždrebne kobile 1,0-1,5 0,5-1,0 1,5-2,0
Kobile u laktaciji 1,0-2,0 1,0-2,0 2,0-3,0
Radni konji
Laki rad 1,0-2,0 0,5-1,0 1,5-2,5
Srednje težak rad 1,0-2,0 0,7-1,5 1,7-2,5
Težak rad 0,7-1,5 1,0-2,0 2,0-2,5
Podmladak
Ždrebad do 3 mes. 0 1,0-2,0 1,0-2,0
Ždrebad (6 mes.) 0,5-1,0 1,5-3,0 2,0-3,0
Godišnjaci 1,0-1,5 1,0-2,0 2,0-2,5
Dvogoci 1,0-1,5 1,0-1,5 2,0-2,5
Konji se veoma često hrane tri puta dnevno, pri čemu se svaki obrok sastoji od
kabastog dela koji prvo dobijaju i koncentrovanog dela koji dobijaju nakon
određene pauze, pri čemu se između ova dva dela obroka mogu napojiti. U
pojedinim situacijama, posebno u štalskim uslovima držanja, praktikuje se i
četvorokratno hranjenje, koje za radne konje svakako nije praktično, posebno ako
se zna da se bar sat vremena nakon obroka konji ne smeju podvrgnuti većem
opterećenju. Kod štalskog držanja neki daju četiri kabasta i dva koncentrovana
obroka, a neki četiri kabasta i četiri koncentrovana obroka, naročito kod mlađih
kategorija, uz dva ili tri koncentrovana obroka kod konja koji borave napolju.
Bez obzira na sistem hranjenja, važno je paziti da se između obroka ne prave
velike pauze, po mogućstvu ne veće od šest časova, da se glavni deo kabastog dela
obroka da uveče, kako bi se grla zabavljala tokom noći i da se posle hranjenja
sačeka bar jedan sat pre nego što se počne s radom. U praksi to često izgleda
ovako: konji rano ujutru dobijaju kabasti deo obroka, ako nema automatskih
pojilica posle kabastog dela obroka se napoje, zatim dobijaju koncentrovani deo
obroka uz koji im se ostavlja dodatna količina kabaste hrane koju mogu da jedu
polako u toku dana. Posle podne se ponavlja isti postupak - prvo dobijaju manji
kabasti deo obroka, napoje se, zatim dobijaju koncentrovani obrok i potom veći
deo kabastog koji mogu lagano da jedu u toku noći. Na taj način im se omogućava
da hranu uzimaju polako i gotovo kontinuirano, po režimu koji približno odgovara
prirodnom načinu hranjenja konja u prirodi.
Potrebe u vodi i napajanje konja
Napajanje je posebno značajan problem. Najbolje je da u boksevima postoje
automatske pojilice, da bi životinje mogle da piju kad god požele. Ukoliko nema
pojilica konje treba napajati svežom čistom vodom bar tri puta dnevno, ili
najmanje onoliko puta koliko imaju obroka. Napred je već rečeno da se često
praktikuje da se konji poje između kabastog i koncentrovanog dela obroka.
Pojedini konjari smatraju da se napajanjem neposredno nakon konzumiranja
koncentrovanog dela obroka mogu izazvati ozbiljne digestivne smetnje sa količnim
bolovima (bubrenje zrnevlja sa posledičnim proširenjem želuca i otežanim
pražnjenjem ili ubrzana pasaža koncentrovanog dela obroka kroz tanko crevo
zajedno sa vodom), mada to nije potvrđeno.
Potrebe u vodi zavise od uzrasta životinje, vrste hrane, spoljašnje temperature,
vrste rada itd. Generalno se smatra da bi na jedan kilogram suve hrane trebalo uneti
dva i po do tri litra vode, u svakom slučaju, ne manje od 50 do 60 ml/kg telesne
mase koliko iznose uzdržne potrebe zdravih konja. Mlade životinje zahtevaju nešto
više vode od starijih. Ishrana suvom hranom, razume se, traži više vode, za razliku
od konja na paši koji sa sočnom zelenom hranom unose i znatne količine vode.
Tokom velikih fizičkih opterećenja, posebno u letnjim mesecima kada su
spoljašnje temperature visoke, zbog intenzivnog znojenja i većih gubitaka tečnosti
potrebe u vodi se drastično povećavaju. Zbog toga bi napajanje iz automatskih
hranilica bilo bolje rešenje od napajanja iz kofa (neki praktikuju da kantu punu
vode ostave konju i između obroka).
Automatskim pojilicama se, naravno, ne mogu rešiti svi problemi. Povećani gubici
tečnosti putem znojenja nisu tako jednostavni jer se osim vode na taj način gube i
drugi sastojci, u prvom redu elektroliti koji se ne mogu nadomestiti običnom
vodom za piće. U takvim situacijama se moraju dodavati elektroliti (natrijum,
kalijum, kalcijum, magnezijum, hloridi), bilo u obliku rehidrantnih soli koje se
mogu sipati u vodu za piće, staviti u hranu ili dati direktno u usta, bilo intravenski,
u slučaju težih dehidracija.
Ishrani i napajanju konja se, dakle, mora pokloniti dužna pažnja. Uz neophodnost
obezbeđenja svih potrebnih hranljivih materija i vode i poštovanje odnosa između
kabastog i koncentrovanog dela obroka, nije loše zapamtiti sledeće: (1) konje treba
hraniti svakog dana približno u isto vreme (ako je to moguće), obrocima iste
veličine, u skladu sa ustaljenim ritmom hranjenja i tako stvorenim navikama konja;
(2) dnevne potrebe je poželjno podeliti u više obroka (što više to bolje), nikako
manje od dva puta dnevno; (3) konje koji imaju veće potrebe za hranom (radni
konji, kobile u laktaciji i mladi konji koji rastu) i dobijaju ukupno hrane u količini
većoj od dva i po odsto telesne mase dnevno, treba hraniti najmanje tri puta
dnevno; (4) u intenzivnom treningu zrnastu hranu je poželjno dati četiri do pet sati
pre rada i ne hraniti ih bar jedan sat posle napornog rada; (5) davanjem više manjih
obroka dnevno, posebno kada je u pitanju koncentrovana hrana, može se dosta
uštedeti zbog efikasnijeg iskorišćavanja hrane; (6) svaki prelazak sa jedne na drugu
vrstu hraniva mora biti postepen; (7) konji moraju biti redovno čišćeni od crevnih
parazita (bar jednom u tri meseca) i imati stalan pristup ciglama soli, ili im treba
davati odgovarajuće smeše mineralnih materija.
Osnovna hraniva za konje
U kabasta hraniva spadaju seno, detelina i sveža zelena hrana. Seno se dobija
sušenjem zelene mase i ima veću hranljivu vrednost ako se trava kosi pre ili u
početku cvetanja. Kvalitetno seno se sastoji od nežnih stabljika trave sa dosta lišća,
ima prijatan miris, ukusno je, meko na dodir, zelene boje i u njemu nema prašine,
vlage i korova. Livadsko seno je bez sumnje najbolji izbor, bar za sportske konje,
pri čemu je ono utoliko atraktivnije i ukusnije ukoliko je bogatije različitim
vrstama trava. Seno sa veštačkih livada, koje izgleda veoma kvalitetno, može biti
daleko manje ukusno od sena sa prirodnih livada, koje izgleda manje kvalitetno i
neretko sadrži više korovskih biljaka.
Detelina ima veću kaloričnu vrednost od sena, sadrži dva puta više proteina i tri
puta više kalcijuma, kao i veću količinu vitamina. Iako se često koristi u ishrani
radnih ili tovnih konja, ne smatra se pogodnom za ishranu sportskih konja i njena
primena ponekad može rezultirati problemima koji se uglavnom pominju u vezi sa
ishranom koncentrovanim ugljenohidratnim hranivima. Kod nedovoljno osušenog
sena i deteline, inače, često se javlja plesan. Plesnivo seno je opasno i može da
dovede do brojnih komplikacija – trovanja i kolika, zbog čega se ni po koju cenu
ne sme davati konjima. Bala dobro pripremljenog sena ili deteline se nakon
presecanja kanapa raspada na kriške i tada se oseća prijatan miris sena bez prašine,
pri čemu se na preseku ne zapažaju vlažniji i tamniji delovi neprijatnog mirisa,
posebno na buđ.
Sveža zelena hrana predstavlja najprirodnije hranivo za konje i najčešće se koristi
kod konja koji se drže na pašnjacima, premda se zelena hrana može koristiti i u
obročnoj ishrani. Kvalitetna zelena hrana je jasno zelene boje, prijatnog mirisa i
ukusa, meka i elastična. Njena hranljiva vrednost zavisi od toga koje vrste trave su
pretežno zastupljene.
I različite žitarice se pre žetve mogu kositi, sušiti i koristiti kao seno. Što više zrna
sadrže, veća im je hranljiva vrednost. Ukoliko je zrnevlje uklonjeno, ostaje samo
slama, čija je kalorična vrednost izuzetno mala pa ne predstavlja dobro hranivo, ali
može se upotrebljavati kao odlična prostirka. Seckana slama se često meša sa
koncentrovanim delom obroka halapljivih konja, da bi ih naterala da sporije jedu.
Osnovna energetska hraniva za konje su zob, kukuruz i ječam, ređe druga zrnasta
hraniva bogata proteinima, ugljenim hidratima i mastima, ili sporedni proizvodi
prerade žitarica, soje, šećerne repe i sl.
Zob ili ovas je bez sumnje žitarica koja se najčešće koristi u ishrani konja, pošto se
po svojoj prirodi najviše približava idealu koncentrovane hrane potrebne ovim
životinjama. Budući da je izuzetno bogata celulozom, gotovo je nemoguće da
izazove bilo koju vrstu poremećaja u varenju, pa se stoga smatra sigurnim
hranivom. Zahvaljujući maloj gustini, odnosno niskoj specifičnoj težini, brzina
kojom konji jedu zob je taman onolika koliko njihovom sistemu organa za varenje
odgovara da bi pravilno funkcionisao. Zbog voluminozne strukture zrna sa
ljuskom, naime, nakon žvakanja i gutanja ove žitarice ostaje prilično rastresita
masa koja lako prolazi kroz digestivni trakt konja.
Generalno gledano, zob se po mišljenju mnogih stručnjaka može smatrati
savršenim koncentrovanim hranivom za konje - ona predstavlja osnovno
energetsko hranivo, isto kao što kvalitetno livadsko seno predstavlja osnovno
kabasto hranivo. Može se koristiti u vidu celih zrna, lomljena, pokvašena, ili
samlevena, mada se mlevenjem ne povećava svarljivost proizvoda. Kada se
upotrebljava u ishrani sasvim male ždrebadi, treba da bude oljuštena.
Novija istraživanja, inače, iznose na videlo i neke lošije karakteristike zobi, koje na
neki način demistifikuju predstavu o “idealnoj hrani” za konje. To se u prvom redu
odnosi na sastav ovog hraniva - nedostatak određenih hranljivih sastojaka i njihovu
neuravnoteženost. Tako, na primer, sadržaj esencijalnih aminokiselina (lizin i
metionin) je nizak, iako je koncentracija proteina relativno visoka. Zob je bogata
fosforom, ali on se nalazi u obliku u kome ga organizam gotovo ne može
iskoristiti. U zavisnosti od sezonskih prilika, nadalje, zapažaju se velike oscilacije
u pogledu kvaliteta zrna od jedne do druge žetve, što se u toj meri ne može videti
kod drugih žitarica.
Što se tiče starog i široko rasprostranjenog verovanja da u zobi postoji neki
neidentifikovan hranljivi sastojak koji stimuliše aktivnost konja, naučna
istraživanja ovu pretpostavku nisu uspela da dokažu. Ipak, iskustva odgajivača i
vlasnika jahaćih grla pokazuju da su konji koji uglavnom jedu zob izuzetno
živahni, puni energije, čak i nervozni i skloni otporu prema obuci, pa se ne
preporučuje davanje ovog hraniva kada su u pitanju poniji za decu ili konji za
školu jahanja.
Ječam je takođe izvanredno hranivo za konje, iako postoje mnogobrojne
predrasude vezane za njegovo korišćenje. Sadrži nešto manje proteina i celuloze u
odnosu na zob, ali i znatno više skroba i masti, zbog čega ima veću energetsku
vrednost. Gustina ječma veća je od gustine zobi, pa je zato i rizik od stomačnih i
drugih tegoba, karakterističnih za ishranu visokoenergetskim hranivima, znatno
veći. Iz tog razloga je neophodno voditi računa o adekvatnom odmeravanju
veličine obroka za konje i postepeno ga uvoditi u ishranu.
Baš kao i kod zobi, hranljiva vrednost ječma može bitno da varira od godine do
godine, u zavisnosti od vremenskih prilika. Organizam konja ga najbolje
iskorišćava ukoliko se daje natopljen, kuvan, izgnječen ili grubo samleven. Ječam
se najčešće potapa da nabubri i u tom obliku predstavlja izvanredno zimsko
hranivo.
Sledeće koncentrovano zrnasto hranivo je kukuruz, koje je bar na našim prostorima
veoma popularno a u nekim sredinama i osnovno hranivo koje se koristi
podjednako u ishrani svih vrsta domaćih životinja. Kukuruz je jedno od
najukusnijih zrnastih hraniva za konje, koje uz to poseduje visoku energetsku
vrednost, zahvaljujući velikoj koncentraciji ugljenih hidrata i masti, zbog čega je
popularan kao zimsko hranivo. Njegova najveća mana je prilično nizak procenat
proteina, a naročito esencijalnih aminokiselina - lizina i triptofana.
Za razliku od zobi i ječma, kukuruz sadrži manje celuloze, pri čemu su zbog veće
energetske vrednosti i lakše svarljivosti daleko veće mogućnosti od pojave
komplikacija koje su već pomenute u vezi sa koncentrovanim ugljenohidratnim
hranivima (kopitna kočina, praznična bolest i sl.). Zajednička karakteristika svih
žitarica, uključujući i kukuruz, je to što sadrže relativno malu količinu mineralnih
materija, pri čemu je posebno izražen deficit kalcijuma. Kukuruz se konjima daje u
zrnu, samleven (u obliku kukuruznog brašna), izdrobljen, zgnječen ili nakvašen.
Pored zobi, ječma i kukuruza, postoji još nekoliko vrsta zrnastih hraniva koja se
mogu koristiti u ishrani konja, premda se to u praksi ne sprovodi baš često, bilo
zato što se te biljke ne gaje u većoj količini, ili stoga što njihova primena zahteva
veću opreznost i pažnju, pošto mogu biti uzrok digestivnih problema. U tu grupu
spadaju meka pšenica, sirak, raž, pirinač i zrnevlje mahunarki (grašak, grahorica,
pasulj, soja), koje se uvek daju prekrupljene. Ove vrste hraniva se nikad ne mogu
koristiti kao osnova koncentrovanog dela obroka, već kao dopuna i to uz oprez.
Neodgovarajuća upotreba ovih hraniva može biti višestruko štetna po zdravlje
konja. Sirak, na primer, ima mnogo tanina koji smanjuje svarljivost celog
koncentrovanog dela obroka i može izazvati opasne poremećaje u radu sistema
organa za varenje. Što se tiče raži, treba voditi računa o tome da ovu vrstu žitarica
često napadaju gljivice koje luče visokotoksične supstance koje mogu da ugroze
zdravlje, a u težim slučajevima i život konja. Još jedna loša strana ovog hraniva je
to što nije baš ukusno, pa ga životinje prilično nerado jedu, ukoliko nije pomešano
sa nekim drugim sastojcima. U nekim krajevima se, na kraju, u malim količinama,nastavak na drugoj stranikoristi i laneno seme, samleveno ili u obliku kaše, koje pozitivno utiče na rast i sjaj
dlake i dobro stanje kože.
Industrijski napravljeni briketi zadovoljavaju sve normative pravilne ishrane i
predstavljaju kompletno hranivo, budući da životinjama koje ga jedu nisu
neophodni nikakvi vitaminski ni mineralni dodaci. Prednost briketa je u tome što
se njima lako rukuje i mogu dugo da stoje. Na tržištu postoji veliki broj različitih
vrsta ove hrane, a sastav je odštampan na ambalaži, pa je jednostavno izračunati u
kojoj se količini daju. Uz brikete, obično se dodaje i malo mekinja, mada nije
obavezno.
Mekinje - sporedni produkt prerade tvrde pšenice, takođe se svrstavaju u
koncentrovana hraniva, mada je njihova energetska vrednost znatno manja. One su,
inače, veoma korisne u ishrani, povoljno utiču na varenje, osvežavaju, zasićuju i
“zabavljaju” konja (oni veoma rado žvaću mekinje), pri čemu se zahvaljujući
niskoj energetskoj vrednosti mogu davati bez većeg rizika u svakom obroku,
najbolje nakvašene.
Melasa je sporedni produkt u proizvodnji šećera, izuzetno je slatka, pa se
upotrebljava za poboljšanje ukusa hrane koju konji nerado jedu. Ona se, dakle,
koristi kao dodatak koncentrovanom obroku - ne sme se nikako davati u većim
količinama jer se mogu pojaviti brojne komplikacije već pomenute u vezi sa
koncentrovanim hranivima. U jednoj našoj ergeli je, na primer, pre nekoliko
godina u razmaku od nekoliko dana uginulo nekoliko konja od akutne klostridioze,
čija je pojava dovedena u vezu sa davanjem većih količina melase u obroku.
U pojedinim slučajevima postoji potreba i za dodavanjem proteinskih dodataka,
mada su ove potrebe daleko manje značajne od potreba u energiji. Ipak,
konvencionalna hraniva za konje ili ne sadrže dovoljno proteina ili sadrže proteine
niske upotrebne vrednosti, oskudne naročito u esencijalnim aminokiselinama, zbog
čega se potreba za proteinskim suplementima ne sme zanemariti. Proteinski dodaci
koji se najčešće koriste u ishrani konja potiču iz semenki mahunarki sa visokim
sadržajem ulja u kojima, nakon ekstrakcije, ostaje velika koncentracija proteina, pri
čemu su zahvaljujući dejstvu visokih temperatura uništeni potencijalno toksični
sastojci sirovih semenki. Kao proteinski dodatak veoma je popularno sojino
brašno, koje sadrži između 40 i 50 odsto proteina odličnog kvaliteta. Doziranje je
individualno, u skladu sa potrebama životinje. Međutim, treba imati u vidu da
višak proteina u ishrani, uostalom isto kao i manjak, može dovesti do ozbiljnih
zdravstvenih problema. Sojino brašno je siromašno kalcijumom, fosforom,
karotinom i vitaminom D. Višak proteinskih hraniva može dovesti do poremećaja
ravnoteže bakterijske flore u crevima sa često neugodnim komplikacijama. Poput
opisanog primera preteranog davanja melase, pre desetak godina je na drugoj ergeli
takođe registrovano nekoliko slučajeva uginuća od klostridioze, koja je ovoga puta
dovedena u vezu sa (naglim?) uvođenjem sojine sačme u obrok sportskih konja.
Na kraju, kao proteinski dodatak može se koristiti i laneno brašno, koje se dobija
od ostatka lanenog semena posle ekstrakcije ulja i sadrži oko 35 odsto proteina
niže biološke vrednosti, sa nedovoljno karotina i vitamina D. Za svoju popularnost
kao dodatka obroku može da zahvali lanenom ulju, koje u malim količinama ostaje
u nusproduktima ekstrakcije i budući da poseduje visoku koncentraciju nezasićenih
masnih kiselina izvanredno deluje na stanje kože, dlake i kopita konja. Osim toga,
laneno seme je blago laksativno sredstvo, što je veoma korisno ukoliko se daje u
maloj količini. Upotreba sporednih produkata ekstrakcije suncokretovog ulja se,
inače, ne preporučuje, pošto se veoma lako kvare, pa mogu da izazovu poremećaje
u varenju.
Voće i povrće (naročito jabuke, šargarepa i šećerna repa) su čest dodatak konjskom
obroku, koji se zbog visokog sadržaja vode (od 80 do 85 odsto) koristi u ishrani
pregojenih životinja, a zbog ukusa - za otvaranje apetita i kao nagrada. Posebno
veliki značaj u ishrani konja ima šargarepa, koju valja davati što više, naročito
zimi.
Posebne potrebe za mineralima i vitaminima se podmiruju vitaminsko-mineralnim
preparatima koji sadrže kalcijum, fosfor, natrijum, kalijum, oligoelemente i
vitamine, kao i ciglama soli, zatim oralnim rehidrantima – koncentratima
elektrolita koji su naročito važni za sprečavanje dehidracije tokom dugih i napornih
takmičenja. Korišćenje ovih dodataka je posebno bitno kod sportskih grla, koja se
tokom velikih naprezanja mnogo više “troše” i čije su potrebe u pojedinim
vitaminima i mineralnim materijama, konačno, neuporedivo veće od potreba
ostalih kategorija konja.
Ishrana konja treba da bude uravnotežena i njome se moraju pokriti potrebe za
svim važnim komponentama obroka. Komponovanje obroka nije jednostavno i
zahteva ne samo dobro poznavanje potreba, kako uzdržnih, tako i specifičnih, u
vezi sa fiziološkim stanjem (ždrebad za rast, ždrebne kobile za razvoj ploda,
priplodni pastuvi za produkciju sperme), fizičkim opterećenjem, već i anatomskofizioloških
karakteristika konja, osobenosti pojedinih hraniva itd. Greške mogu biti
veoma ozbiljne, posebno u slučaju neodmerenog davanja koncentrovanih zrnastih
hraniva i industrijskih nusprozvoda čijim se “predoziranjem” mogu izazvati daleko
veći problemi od eventualnog “subdoziranja” ili nedavanja. Bez obzira na to koje
koncentrovano hranivo konj dobija, važno je da se promene u režimu ishrane ne
sprovode naglo i odjednom, već postepeno.
Precizno sastavljanje obroka koji će podmiriti apsolutno sve potrebe konja nije
lako. Na papiru idealno sastavljen obrok ne garantuje da će podmiriti sve potrebe
konja, posebno ako se ne zna koliko će konj ponuđene hrane uopšte pojesti, a zatim
ni koliko će se od pojedene hrane svariti i apsorbovati. Nutricionisti prilikom
sastavljanja obroka najčešće polaze od tabelarnih vrednosti potreba u energiji,
proteinima, mineralnim materijama i vitaminima, za određenu telesnu masu i
proizvodnju (prirast, proizvodnja mleka, obavljanje rada), eventualno rezultata
kliničkih i laboratorijskih ispitivanja krvi, respektujući posebno parametre značajne
za procenu nutritivnog statusa, posle čega pristupaju kombinovanju pojedinih
hraniva uzimajući u obzir njihove koeficijente svarljivosti i apsorpcije. Hoće li tako
sastavljen obrok konj i pojesti u celini ili samo delimično, treba svakako proveriti i
po potrebi preduzeti određene korekcije.
U svakom slučaju, danas postoje kompjuterski programi koji mogu da izbalansiraju
obrok na osnovu ponuđenih parametara o potrebama i raspoloživim hranivima.
Nažalost, retko kada smo u mogućnosti da kompjuteru ponudimo precizne podatke
o potrebama i kvalitetu hraniva, zbog čega se u praksi često služimo šablonskim
obrocima koje po potrebi korigujemo određenim dodacima. (U sledećim tabelama
je prikazano nekoliko šablonskih obroka za pojedine kategorije konja).
Način primene suvih kabastih i koncentrovanih hraniva
Kabasta hraniva treba davati na način koji na najmanju moguću meru smanjuje: (1)
gubitak hraniva, naročito lišća, koje ima najveću hranljivu vrednost; (2) fekalnu
kontaminaciju, koja ne samo da doprinosi gubitku hraniva nego i povećava broj
intestinalnih parazita i (3) udisanje prašine, koje pojačava respiratorne probleme.
Da bi se ispunili ovi ciljevi, kabasta hraniva valja davati iz jasala, kontejnera za
seno ili drvenih hranilica koje čuvaju lišće i smanjuju gubitak hrane, a
zadržavanjem iznad zemlje i fekalnu kontaminaciju.
Prihranjivanje ždrebadi na sisi tako što im je seno bacano na zemlju, koja je inače
bila idealno čvrsta i suva, rezultiralo je za 18 odsto nižim dnevnim prirastom od
prihranjivanja ždrebadi senom koje je davano iz hranilica. Gubici hrane su veći
kada se hranivo ostavlja na zemlji zbog: (1) većeg gubitka sena, naročito lišća i (2)
veće fekalne i urinarne kontaminacije sena koje se tako pretvara u hranu koju konji
neće da jedu. Ukoliko ipak jedu fekalijama kontaminiranu hranu, to povećava rizik
od unošenja jajašaca crevnih parazita i samim tim i parazitarnih invazija sa svim
svojim škodljivim efektima. Konji držani u boksevima defeciraju u proseku
jednom na svakih sat i po pri čemu često defeciraju i uriniraju dok jedu i u većini
slučajeva to čine u prostoru u kome se hrane, zagađujući hranu koja je na tlu.
Neko će reći da je to sve samo teoretisanje i da konji najčešće ne prihvataju sve
kako im čovek servira. To je delimično tačno. Posmatranjem konja dok jedu lako
se može zapaziti kako hranu iz jasala veoma često izvlače i bacaju sebi pod noge,
da bi potom jeli sa zemlje. Tako, na primer, u jednom istraživanju je utvrđeno da
konji hranjeni iz jasala 41 odsto vremena za hranjenje provode jedući sa zemlje
seno koje su izbacili iz jasala, a samo 29 odsto vremena jedući iz jasala. To se
može objasniti na više načina. Hraneći se sa zemlje konji verovatno imaju bolju
kontrolu zbivanja oko sebe, a to može da bude deo zaostalih navika divljih konja
koji su neprekidno strepeli od predatora i pasli uz često osvrtanje i zagledanje
okoline. Konji koji jedu sa zemlje često podižu glavu i osvrću se (25 puta za sat
vremena, prema jednom posmatranju), prateći sve što se događa u njihovoj okolini.
Ako se konji hrane iz hranilica ili jasala, njihova visina nikako ne sme da pređe
visinu ramena. Konzumiranje sena iz hranilica postavljenih u visini većoj od visine
konjskih ramena povećava upadanje trunja u oči životinje i udisanje prašine dok
jede, što zauzvrat povećava rizik od respiratornih problema, kao što su kašalj,
hronični opstruktivni bronhitis, emfizem pluća, opterećenjem izazvana plućna
krvarenja i verovatno prijemčivost za infektivne respiratorne bolesti. Zbog ovih i
napred opisanih razloga, preporučuje se da se sva suva kabasta hraniva daju iz
hranilica dizajniranih tako da čuvaju lišće i hranu koja ispada, postavljenih na
visini koja nije veća od visine konjskog ramena.
Mešavine zrnaste hrane i kabasta hraniva se generalno daju u isto vreme. Pošto je
zrnasta hrana ukusnija, većina konja će prvo pojesti svo zrnevlje pre nego što se i
osvrne na kabastu hranu. Neki veruju da je davanje zrnevlja nakon što je najveći
deo kabastog hraniva već konzumiran korisno jer će rezultirati sporijim tempom
jedenja zrnaste hrane. Pa ipak, to se izgleda ne događa. Posmatranjem konja
hranjenih različitim tehnikama nije dokazano da sporije uzimanje koncentrovanih
hraniva podrazumeva i sporije - duže žvakanje. To naravno ne znači da je
apsolutno svejedno kojim se redosledom daju pojedina hraniva. Dokazano je, na
primer, da se esencijalne aminokiseline (ali ne i neesencijalne) bolje iskorišćavaju
kada se proteinski dodaci daju posle, nego kada se daju istovremeno sa senom. To
nije sve – kabasto hranivo koje se konzumira zajedno sa zrnevljem smanjuje
količinu skroba iz zrnevlja koji se vari u tankom crevu i zbog toga se povećava
količina koja stiže u cekum. Višak skroba u cekumu izaziva cekalnu acidozu koja
rezultira dijarejom, kolikom ili kopitnom kočinom. Rizik od ovakvih komplikacija
daleko je manji kada se konjima daju kabasta hraniva jedan sat ili više pre i tri ili
više sati posle davanja zrnaste hrane, ili davanjem manje količine zrnevlja, što je,
opet, u određenim situacijama nezgodno. Ne davanje kabastih hraniva i zrnevlja u
isto vreme produžava vreme hranjenja, što ostavlja manje vremena za rad, a to je
za radne konje nepraktično.
Zrnevlje žitarica, kao i kabasta hraniva, treba davati iz jasala, da bi se smanjio
gubitak hrane i konzumiranje prljavštine, koje, ukoliko potraje, može dovesti do
peščanih kolika, formiranja enterolita i/ili zatvora. U boksevima se najčešće koriste
fiksne betonske ili drvene jasle, a kod konja držanih napolju mogu se koristiti
fiksna korita, drvene, plastične ili gumene posude, kao i specijalne torbe za hranu
(“zobnice”) koje su posebno pogodne za konje u transportu. Metalne posude se ne
preporučuju, da bi se sprečilo povređivanje. Kako je pravilno doziranje
koncentrovane hrane veoma važno, u praksi se često koriste merice tačno određene
zapremine, koje omogućavaju brzo i tačno odmeravanje potrebne količine zrnevlja.
Naravno, treba znati da se zapreminske i težinske mere za pojedina hraniva ne
poklapaju. Merica od jednog litra, na primer, može primiti 0,23 kilograma mekinja,
0,4 kilograma zobi ili 0,9 kilograma pšenice, što obezbeđuje 3,14, 4,60 i 12,14
megadžula - otprilike četvorostruku razliku u energiji pri istoj zapremini hrane.
Kako bi i seno trebalo da se “dozira” u unapred određenim količinama, prema
izgledu obroka, pri čemu je precizno merenje nepraktično, približne količine se
određuju u “kriškama” iz bale sena određene veličine: pre definisanja ovakve mere,
dakle, treba izmeriti balu i po tome odrediti veličinu kriške koju treba dati u
obroku.
Ishrana konja u ispustu
U prolećnim i letnjim mesecima konjima koji stalno borave na ispustu i ne rade
obično nije potrebna dodatna prehrana – dovoljna im je sveža trava, premda
dodavanje minerala i soli u obliku posebne cigle za lizanje nije naodmet. Grla koja
žvaću koru drveća ili ogradu pašnjaka to ne rade da bi nervirala vlasnike, već im
verovatno u ishrani nedostaje neki mineral ili so.
Sušno doba povlači sa sobom potrebu da se i grlima na livadi daje seno, u jaslama
ili specijalnim mrežama. Rasturanje bala osušene trave ili deteline po tlu veoma je
nepraktično, pošto najveći deo završi izgažen, zaprljan ili mokar, a ako duva vetar
gotovo sve sitnije travke i listići (najukusniji sastojci sena) bivaju razneti okolo.
Najjednostavniji način davanja koncentrovane hrane konjima na ispustu je iz
dugačkih, čvrstih, teških i stabilnih valova. Ukoliko im se zrnasta hrana deli u
skloništu (pokrivenom prostoru) životinje su sklone da se međusobno grizu i tuku,
pri čemu iz dovoljno dugog valova obično jedu bez ikakvih problema. Davanje
koncentrovanih hraniva u kofama se ne preporučuje, pošto ih konji uglavnom
prosipaju, šutiraju i pri tom rizikuju da se povrede.
Kofe sa držačima koji sprečavaju prevrtanje prilično su zgodne ukoliko se samo
dva grla zajedno hrane napolju, ali ako ih ima više lako može doći do tuče između
onih koja brzo jedu i drugih, manje halapljivih, koji brane svoju porciju. Prenosne
jasle sa dodacima za učvršćivanje na ogradu su se izvanredno pokazale u praksi, ali
se ne mogu koristiti na ispustima omeđenim žicom ili električnom barijerom.
Zimski period svakako predstavlja veći problem, posebno u našim krajevima sa
relativno surovom klimom, premda postoje periodi kada se konji i zimi mogu
ostaviti u ispustu, nekada samo preko dana, a nekad i danju i noću. Ne može se sa
sigurnošću reći koliko je sena ili koncentrovane hrane potrebno konju koji zimu
provodi napolju. To zavisi od spoljašnje temperature (što je hladnije, životinje jedu
više), stanja pašnjaka i starosnog doba - uopšteno govoreći, grla mlađa od pet i
starija od 15 godina imaju potrebu za većom količinom hrane od ostalih.
Najpouzdaniji pokazatelj da li su konji gladni ili nisu je njihovo ponašanje –
ukoliko posle obroka ostane nešto sena, a grla odlutaju njuškajući tlo, jasno je da
su dobila više nego što im treba. U suprotnom slučaju, kad iza njih ne ostane ništa i
sva se skupe kod kapije da gledaju kada će vlasnik naići, očigledno pokušavaju da
mu stave do znanja da su gladna.
Količina i sastav koncentrovanog dela obroka naročito su značajni kad je
temperatura niska, pada kiša ili sneg i duva vetar, pošto je za termoregulaciju
(održavanje konstantne telesne temperature) potrebno puno energije. Kukuruz je
odlično hranivo u zimskim mesecima, kaloričan, ukusan i veoma koristan u
kombinaciji sa mekinjama, zobi ili ječmom, pošto nije mnogo bogat celulozom.
Kuvani ječam pomešan s mekinjama, koji se konjima daje topao, izvanredan je
obrok u hladnim zimskim jutrima, dok je mešavina mekinja i melase dobra za
pravilno varenje kada napolju nema dovoljno zelene hrane.
Ako zima nije preoštra, konjima na livadi je obično dovoljan jedan koncentrovan
obrok dnevno uz dodatak sena. Međutim, kada temperatura padne ispod nule
preporučljivo je hraniti ih i ujutru i uveče. Posebnu pažnju valja obratiti na ishranu
ždrebnih kobila i obavezno im davati vitaminsko-mineralne preparate uz dovoljno
kalorične i kvalitetne hrane kao što su seno deteline, zob, ječam, kukuruz i
mekinje.
Ždrebad odbijena od sise bi prve zime morala noću da borave u štali. Treba ih
nahraniti uveče kad uđu i ujutru pre nego što izađu i ostavljati im dovoljno sena
koje mogu da grickaju u toku noći. Budući da je kasnije veoma teško korigovati
poremećaje izazvane nepravilnom ili nedovoljnom ishranom u prvoj godini života,
valja se pobrinuti da ždrebe od najranijih dana dobija sve što mu je potrebno za
dobro napredovanje.
U toplo doba godine, konji koji su u svakodnevnom treningu mogu da provode
ostatak vremena na ispustu bez ikakvih problema. Ovaj način držanja ne samo da
predstavlja značajnu uštedu hrane i stelje, već se i veoma pozitivno odražava na
psihičko stanje životinje, pošto joj pruža priliku da se dobro odmori, opusti i zabavi
između dva treninga – da se i ne pominje blagotvorno delovanje svežeg vazduha i
sunca. Uobičajen dnevni raspored aktivnosti podrazumeva uvođenje u boks rano
ujutru, da bi konj mogao biti nahranjen i očišćen. Stelja treba da bude čista, a
mreža puna svežeg sena, baš kao u boksu grla koje ceo dan boravi u štali. Čišćenje
konja dovedenog sa ispusta je pre jahanja obavezno, premda ne mora da bude tako
temeljno kao kada su u pitanju životinje koje stalno žive u zatvorenom prostoru, da
se ne bi uklonila sva masnoća sa dlake koja predstavlja prirodnu zaštitu od
vremenskih nepogoda, kiše i vetra. Ukoliko je trening planiran za jutro, sledi
zasedlavanje i izvođenje, a ako konj treba da radi nešto kasnije može se slobodno
odvezati i ostaviti u boksu. Po završetku rada, odnosno oko podne, vreme je za
drugi koncentrovani obrok i novu malu porciju sena. Konju koji je završio s
treningom valja pregledati i očistiti kopita, osušiti ga senjanjem, šetnjom na ruci i
prebacivanjem lakog ćebeta i blago iščetkati, posebno tamo gde su bili sedlo i
kolan. Ako je jahanje predviđeno i za poslepodne, životinja se može ostaviti na
miru sve dok ne dođe vreme za zasedlavanje, kada se i sva prljavština uklanja iz
boksa i ubacuje čista stelja. Posle rada i čišćenja sledi treći obrok, bez dodatka
sena, pošto se grlo čim završi sa jelom pušta da prenoći napolju.
Ukoliko se konj jaše samo ujutru, posle podnevnog obroka može se pustiti na
ispust ili ostaviti u štali da se odmara. Za grla sklona gojenju preporučuje se da
treći, poslednji obrok sačekaju u boksu – ova porcija obezbeđuje dovoljno energije
za naredni dan, uz uštedu viška kalorija koje bi bile unete poslepodnevnom
ispašom.
Zimsko doba uslovljava potrebu da grla koja provode dane na ispustu noću borave
u štali, da bi se izbegao nepotreban rizik od prehlade zbog iznenadnog pada
temperature, vejavice ili ledenog vetra. To znači da se konji posle rada i drugog
obroka puštaju napolje i ponovo dovode u štalu kad se smrkne, a tamo ih čeka
večernja porcija koncentrovane hrane i puno sena. Ukoliko imaju slobodan dan,
posle prvog obroka se puštaju na ispust i uveče uvode u boks.
Vrsta koncentrovane hrane koju konj dobija u zimskom periodu zavisi prvenstveno
od rada. Ukoliko se ne jaše svakog dana, preporučljivo je da se deo zobi zameni
mekinjama, koje imaju manju energetsku vrednost, a obrok sena poveća da ne bi
došlo do gubitka telesne mase i nervoze izazvane glađu. Valja imati u vidu da se
pri niskim temperaturama velika količina energije troši na termoregulaciju, pa pri
određivanju sastava i obima obroka treba uzeti u obzir kako hladnoću, tako i
ugojenost grla.
Konji koji rade zimi treba da budu ošišani da bi se izbeglo preterano znojenje i
dugotrajno sušenje, bez obzira na to da li stalno borave u štali ili se puštaju napolje.
To znači da, kad god su na ispustu, moraju biti pokriveni dovoljno debelim, toplim,
nepromočivim i dobro učvršćenim ćebetom. Veoma je važno zapamtiti da se sa
pokrivanjem ne sme prestati do proleća, a po izuzetno hladnom vremenu
preporučljivo je ubaciti još jedno, dodatno ćebe ispod onog koje se nosi
svakodnevno. Dok su u boksu, konji mogu (a ne moraju) da budu pokriveni, što
zavisi od temperature u štali, debljine stelje i dužine konjske dlake, odnosno načina
na koji su ošišani.